Prizor koji se ne viđa svaki dan odigrao se nedavno na moru između otočića Proizda i otoka Visa. Veloluški ribar Hrvoje Kočka, član posade plivarice „Goran”, bez trenutka oklijevanja skočio je u more, u mrežu prepunu inćuna i srdela, kako bi spasio dupina koji je u njoj ostao zarobljen.
Iako godinama radi na plivarici, kaže da se sa situacijom da spašava dupina susreo prvi put.
Tekst se nastavlja nakon oglasa
„Da, ovo mi je prvi put da spašavam dupina, iako nije rijetkost da se zapletu u mreže. Najčešće ih uspiju pokidati i pobjeći”, kaže za Južni.
Sve je počelo kada su u mrežu uletjela četiri dupina.
„Tri su vrlo brzo pokidala mrežu i spasila se, ali jedan je ostao stisnut među ribom i nije mogao izaći. U meni je jednostavno proradio instinkt i skočio sam u more pomoći mu.”
Na šaljivo pitanje je li ga vodio instinkt da spasi dupina ili mrežu, kroz osmijeh odgovara:
„I jedno i drugo.”
Spašavanje nije bilo jednostavno. Dupin je u početku pružao otpor i pokušavao se osloboditi.
„Pokušao sam ga izvući, ali nisam uspio iz prvog pokušaja jer je radio kontru. U jednom trenutku zaronio je i lagano me kljunom dotaknuo po bedru. Tada sam ga nekako pogladio po kljunu i polako počeo izvlačiti. Mislim da sam ga upravo tada pridobio jer se smirio.”
Na brodu je za to vrijeme ostatak posade pratio svaki njegov pokret.
„Pomagali su mi i dovikivali što da napravim.”
Na pitanje je li osjećao strah, Hrvoje iskreno odgovara:
„Ne bih rekao strah, više adrenalin. Bila je to mala doza adrenalina i svijest da treba reagirati brzo.”
Procjenjuje da je cijela akcija trajala oko pet minuta, iako mu je u tom trenutku vrijeme teško bilo procijeniti.
„Morali smo djelovati brzo jer postoji mogućnost da se dupin uguši kada ostane zarobljen među zbijenim jatima ribe u mreži. Potreban mu je prostor za kretanje i izlazak na površinu.”
Iz mora je izašao bez ozljeda, osim ponekog neobičnog „suvenira”.
„Ribe su me grickale, ali akcija je bila uspješna i sve je prošlo bez ozljeda za mene i za dupina.”
Posebno mu je ostao u sjećanju trenutak kada se životinja napokon umirila.
„Bio je vrlo nemiran i pokušavao pronaći izlaz. Kad sam ga dotaknuo, smirio se kao da je osjetio zašto sam tamo. Vjerujem da životinje ponekad osjete više nego ljudi. Imao sam osjećaj da mi je počeo vjerovati i tada sam ga uspio prebaciti preko mreže na slobodu.”
Nakon oslobađanja uslijedio je prizor koji će Hrvoje pamtiti cijeli život.
„Nevjerojatan osjećaj, teško ga je opisati. Najljepši trenutak bio je kada se dupin ponovno pridružio svojoj skupini. Nakon toga su plivali ispred našeg broda, skakali iz mora i ispuštali svoje karakteristične kliktajuće zvukove. Gotovo kao da su nam zahvaljivali”, kaže za Južni.
Ova priča podsjeća da odnos ribara i dupina nije uvijek onakav kakvim ga javnost često doživljava. Iako se susreti s dupinima nerijetko pretvore u probleme zbog oštećenih mreža i izgubljenog ulova, u ovom slučaju prevladali su ljudskost i instinkt da se spasi život.
Ironično, nakon što su se vratili u luku, Hrvoja i ostatak posade nije čekao odmor. Tri dupina koja su se uspjela osloboditi pritom su pokidala ribarsku mrežu, pa je nakon uspješne akcije spašavanja uslijedio dugotrajan posao njezina sastavljanja i popravka. No, sudeći prema Hrvojevim riječima i osmijehu kojim prepričava događaj, to je bila mala cijena za prizor slobodnog dupina koji se ponovno pridružio svom jatu.
Moja reakcija na članak je…
