jaU ranim jutarnjim satima 3. siječnja Sader Guerra i njegova obitelj probudili su se kad je počelo bombardiranje Caracasa koje je naredio Donald Trump. “Nazvala me kćerka, rekla: ‘Amerikanci nas bombardiraju, tata, napadnuti smo’”, prisjeća se.
Caraqueñosi poput Guerre navikli su na zvukove vojnih demonstracija i niskoletećih zrakoplova koji im ometaju san, osobito onima koji žive u blizini vojne baze Fort Tiuna. “Vidio sam avione, ali sam mislio da su venecuelanski”, Guerra sliježe ramenima.
Neposredno prije zore, kći mu je poslala videoisječak: Nicolás Maduro s lisicama na rukama, u pratnji američkih vojnika. Čak je i tada Sader bio sumnjičav. “Mislio sam da je video generirao AI”, kaže on. “Tek kada je sunce izašlo i kada smo vidjeli razaranje oko nas – razaranje, ubijene ljude – vijesti su postale stvarne.”
U danima koji su uslijedili, Caracas je ušao u stanje koje stanovnici opisuju kao “napeto mirno”. “Među stanovništvom je bilo puno straha od izlaska u slučaju novog napada”, kaže Maria Ovalle Baró, voditeljica marketinške kampanje za zabavnu tvrtku.
Taj se strah pretvorio u tjeskobu: “Ne znajući što će se dogoditi, kako će venezuelanska vlada djelovati i kako će američka vlada postupiti”, kaže ona. Politički govori malo su učinili da razjasne namjere, dodaje Ovalle Baró. “Kao što mi kažemo u Venezueli, ‘aquí huele a gato encerrado’ – nešto smrdi na ribu.”
Policijske kontrolne točke, lokalno poznate kao alcabalas, pojavile su se u dijelovima grada, uz glasine o blokadama cesta koje drže naoružane provladine skupine koje pretražuju građane tražeći znakove neslaganja. “Osobno nisam vidio nijedan”, kaže Ovalle Baró. “Jednostavno sam izbjegavao područja na kojima su se navodno nalazili.”
U prvim danima nakon bombardiranja otvoreno je tek oko 20 posto poduzeća, uglavnom velikih supermarketa, ljekarni i benzinskih postaja. Stvorili su se dugi redovi dok su se ljudi opskrbljivali hranom, lijekovima i gorivom. Policija je angažirana kako bi spriječila pljačku. Ubrzo je oko 70 posto tvrtki ponovno otvoreno, iako su se mnoge ranije zatvorile iz predostrožnosti.
Mjesec dana kasnije, izvješća iz glavnog grada pokazuju da se svakodnevni život uglavnom vratio u normalu. Ali svaki dan skupine od stotina Venezuelanaca izlaze na ulice u znak prosvjeda, tražeći Madurovo oslobađanje.
Otkako je njihov predsjednik zarobljen, tisuće građana pridružilo se prosvjedima koje je organizirala Ujedinjena socijalistička partija Venezuele (PSUV). Neki nose Madurov portret, drugi drže natpise “Sloboda za Madura” i “Želimo te natrag među nama”.
Na skupu prošlog mjeseca, potpredsjednik PSUV-a za mobilizaciju, Nahum Fernández, rekao je pristašama: “Jedinstvo nije za raspravu… Svatko tko uroti protiv jedinstva uroti se protiv Venezuele.”
Izvan Venezuele, osobito među iseljeničkim zajednicama u Kolumbiji, Europi i Sjedinjenim Državama, dominira drugačiji narativ – onaj koji uokviruje Madurovo uklanjanje kao zakašnjelo i neizbježno. Izvještaji venezuelanskih iseljenika koji žive u inozemstvu govore o njihovom olakšanju i uzbuđenju zbog Madurovog uhićenja. “Skakao sam od sreće i plakao”, kaže José Antonio Martin, ornitolog koji živi u sjevernoj Kolumbiji. “Bila je to vijest kojoj sam se nadao jer nisam vidio svoju obitelj deset godina, uključujući svoju najmlađu kćer… Svaki Venezuelanac unutar i izvan zemlje izgubio je nešto ili nekoga tamo.”
Iseljenici će vam reći da građani žive u strahu da će govoriti protiv vlade. “Ljudi se boje govoriti”, kaže Martin. “Moja kći u Venezueli nije htjela odgovoriti na moja pitanja [after the attacks] u slučaju da je netko prisluškivao. Paranoični smo da će pozivi biti presretnuti, da traže špijune ili da će telefonske linije biti prekinute. Svi osjećaju da su trenutno u opasnosti, vrijeme je zbunjujuće.”
“Hrane ima u izobilju, ali problem je kako doći do nje – nema novca. Trenutno ljudi troše zadnje kovanice koje imaju na hranu za slučaj da se dogodi nešto veće. Moja majka me zove da pošalje novac, moji prijatelji također. Ljudi su ostali u svojim domovima bez posla pa su zabrinuti da neće moći kupiti hranu za svoje obitelji ako izbije rat.”
Ta je osjetljivost pojačana dugotrajnom humanitarnom krizom u Venezueli. Godine ekonomskog kolapsa, hiperinflacije, sankcija i katastrofa povezanih s klimom ostavile su milijune ranjivima. Prema UN-ovom uredu za koordinaciju pomoći, OCHA, 7,9 milijuna ljudi – više od četvrtine stanovništva – treba hitnu humanitarnu pomoć.
Neki na terenu pričaju sasvim drugačiju priču. “Kad sam čula da je Maduro otet i da se ne zna gdje se nalazi, bila sam u stanju šoka”, kaže Rosita Baró, umirovljena prevoditeljica koja živi na otoku Margarita na sjevernoj obali Venezuele.
“Bila sam jako zabrinuta za svoju kćer [who lives in Caracas] i ljudi koji su patili u gradu. Tada sam osjetio ogorčenje, gađenje zbog neopravdanog nasilja, flagrantnog kršenja svih zakona i povratka u zakon džungle.”
“Mislim da ljudi na Zapadu imaju pogrešno uvjerenje o tome što se događa s ljudima u Venezueli”, kaže Baró. “Izvan političke pripadnosti, svi mi volimo ovu zemlju, a usprkos stalnim prijetnjama – američkim flotama koje gađaju brodove, lansiranju projektila i potom nemilosrdnom bombardiranju – pojavilo se jedinstvo i osjećaj patriotizma.”
Guerra također odbacuje ideju da je Venezuela propala država kojoj je potreban spas. Njegov vlastiti životni standard je ugodan: vodi vlastiti posao i nedavno se vratio s krstarenja Mediteranom.
“Venezuela nikada nije bila slomljena”, kaže on. “Pretrpili smo mnogo frustracija… ali uvijek ćemo moći preživjeti neovisno zbog bogatih zaliha nafte u zemlji.”
Upitan o siromaštvu, inzistira na tome da su osnovne potrebe zadovoljene. “Svi imaju osnovne uvjete za život: hranu, sklonište. Postoje socijalni programi”, kaže on, dodajući kako vjeruje da su se životni uvjeti mogli nastaviti poboljšavati da Amerikanci nisu intervenirali.
Prema Rafaelu Rezendeu, istraživaču u Centru za studije društvene teorije i Latinske Amerike (NETSAL) na Državnom sveučilištu u Rio de Janeiru, ovi izrazito suprotni pogledi – između iseljenika i lokalnog stanovništva, bogatih i siromašnih – odražavaju složeniju stvarnost.
“Ljudi često misle da nedemokratski režimi preživljavaju samo pomoću sile, ali to nije istina”, kaže on. “Svaki režim treba određenu razinu podrške naroda, birokraciju i potporu vojske.”
Čavizam, objašnjava on, nastavlja izazivati lojalnost među dijelovima stanovništva — kroz socijalnu politiku, zapošljavanje u državi i, u nekim slučajevima, korupciju. “Uvjeti života mnogih ljudi poboljšani su pod [Hugo] Chávezove vlade”, kaže.
U isto vrijeme, protivljenje je žestoko i ukorijenjeno u proživljenom iskustvu, dodaje Rezende, zahvaljujući “korupciji, postupnom zatvaranju režima i gubitku [for many] političke i ekonomske moći.”
Ključno je, primjećuje Rezende, da protivljenje američkoj vojnoj akciji siječe te podjele. “Mnogi ljudi u Venezueli možda nisu čavisti i još uvijek se protive akcijama SAD-a”, kaže. “Za Latinoamerikance, američke vojne intervencije uvijek su osjetljivo pitanje.”
U siječnju je UN upozorio da je američko zarobljavanje Madura “dodalo novi sloj neizvjesnosti ionako nestabilnoj situaciji”.
Za mnoge Venezuelance neizvjesnost je sada glavna značajka svakodnevnog života. Ovalle Baró kaže da ljudi nastavljaju raditi ne iz samopouzdanja, već iz nužde. “Odlaze van sa strahom i tjeskobom, ali nastavljaju sa svojim životima”, kaže ona. “Kao što mi ovdje kažemo, ‘hay que seguir echándole bola para vivir'” – morate nastaviti žuriti.
Jedna stvar koja ujedinjuje Venezuelce na svim stranama političkog spektra i svijeta je nada da će diplomacija, a ne sila, odrediti što slijedi.
Ovaj je članak nastao u sklopu The Independenta Ponovno promišljanje globalne pomoći projekt
