TRST – Proslava Praznika rada u Trstu redovito izaziva podjele u javnosti zbog dijela sudionika koji, uz sindikalne poruke, ističu jugoslavenske zastave i lik Josipa Broza Tita. Ovi simboli kod dijela građana bude sjećanja na traumatično razdoblje iz 1945. godine, kada je Trst bio pod 40-dnevnom upravom jugoslavenskih trupa, tijekom koje su se događala uhićenja i nestanci osoba koje je OZNA smatrala nepodobnima.
U svojem osvrtu za TriesteNews, Francesco Viviani napominje kako se takve situacije ponavljaju svake godine, pri čemu politički simboli iz prošlosti mijenjaju ton radničkog blagdana. Viviani zaključuje kako sjećanje Trsta ne treba objašnjavati, već ga treba poštovati.
Prvomajske proslave u Trstu 2026. godine ponovno su otvorile bolne rane tamošnjeg stanovništva i potaknule oštre rasprave o simbolici koja se pojavljuje na gradskim ulicama. Dok bi Praznik rada trebao biti vrijeme zajedništva, radničkih prava i dostojanstva, prisutnost jugoslavenskih zastava i crvenih zvijezda u Trstu svake godine iznova podsjeća na povijesne traume koje mnogi Tršćani još uvijek duboko proživljavaju.
Za brojne stanovnike, ovi simboli nisu neutralni niti bezazleni, već predstavljaju direktnu asocijaciju na razdoblje straha, prisilnih nestanaka i režima koji nije prezao od brutalnog progona neistomišljenika.
Video: Izložba u tršćanskom muzeju prikazuje trenutke jugoslavenske okupacije
Kritičari takve prakse ističu kako se događaji iz 1945. godine u Trstu ne mogu promatrati isključivo kao oslobođenje, već kao okupacija s jasnim ciljem promjene identiteta grada, piše Trieste News.
Jugoslovenski režim Josipa Broza Tita u ovom se kontekstu tumači kao sustav koji je kroz kontrolu, čišćenje i potiskivanje neprijatelja – kako Talijana, tako i Slovenaca, Hrvata te vlastitih unutarnjih neistomišljenika – ostavio neizbrisiv trag nasilja. Postojanje Golog otoka nakon 1948. godine navodi se kao neizbježna posljedica takve politike, a ne kao iznimka, čime se osporava svaka romantizacija toga doba, kritiziraju susjedi.
Postavlja se stoga pitanje zašto političke strukture i dalje smatraju normalnim isticanje ovakve simbolike, čime se zajednička memorija svjesno pretvara u trajno podijeljenu. Autor ovakvog pristupa upozorava na opasnost od svojevrsne “dobrovoljne sljepoće” u kojoj se ignorira povijesna težina simbola, umjesto da se
Praznik rada koristi kao platforma koja ujedinjuje. Umjesto dijaloga, Trst se svake godine suočava s reprizom istoga scenarija koji, umjesto solidarnosti, produbljuje društvene rane i potvrđuje da se povijesno naslijeđe, kada postane preteško, ne može jednostavno zanemariti.
Zašto su jugoslavenske trupe ušle u Trst? Pozadina događaja koji i danas izazivaju podjele
Ulazak jugoslavenskih snaga u Trst u svibnju 1945. godine bio je rezultat složene geopolitičke situacije na samom kraju Drugog svjetskog rata, gdje su se isprepleli strateški, vojni i nacionalni ciljevi. Vodstvo Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, predvođeno Josipom Brozom Titom, težilo je zauzimanju Trsta zbog njegove iznimne važnosti kao lučkog grada, ali i kako bi osiguralo da grad postane dio nove jugoslavenske države.
Postojala je snažna utrka s dolazećim savezničkim jedinicama, pri čemu su jugoslavenske trupe željele prve ući u grad kako bi stvorile „fait accompli“ – odnosno, situaciju u kojoj bi njihova fizička kontrola nad teritorijem postala neupitna činjenica za pregovaračkim stolom o poslijeratnim granicama.
Razdoblje koje je uslijedilo, u lokalnoj povijesti poznato kao „četrdeset dana“, obilježilo je brzo uspostavljanje nove uprave i intenzivna politička aktivnost koju je predvodila OZNA. Cilj je bio konsolidacija vlasti uklanjanjem svih onih koji su označeni kao „narodni neprijatelji“ ili protivnici jugoslavenskog režima.
U tu su kategoriju ulazili ne samo bivši fašisti i kolaboracionisti, već i svi koji su se otvoreno protivili priključenju grada Jugoslaviji, uključujući talijanske antifašiste. Ta se politika provodila kroz masovna uhićenja i nestanke, pri čemu su se koristile i foibe, što je u lokalnoj zajednici ostavilo duboku traumu i osjećaj nesigurnosti koji traje do danas.
Prisutnost jugoslavenskih snaga i njihove metode upravljanja dovele su do napetih odnosa sa savezničkim jedinicama koje su ubrzo nakon partizana ušle u grad i koje nisu priznavale jugoslavensku upravu kao legitimnu.
Pod snažnim međunarodnim pritiskom, posebice britanske strane, postignut je dogovor o povlačenju jugoslavenskih trupa iza takozvane Morganove linije, nakon čega je uspostavljena Saveznička vojna uprava. To je pitanje ostalo otvoreno niz godina, prolazeći kroz faze poput stvaranja Slobodnog teritorija Trsta, dok konačne granice između Italije i Jugoslavije, odnosno današnje Hrvatske i Slovenije, nisu definirane kasnijim međudržavnim ugovorima, ostavljajući iza sebe trajno naslijeđe podijeljenih sjećanja.
Jurica Gašpar
