Sveučilište u Dubrovniku nastalo je, piše bivši rektor Milković, na temelju Zakona o njegovu osnivanju, 2003. godine dragovoljnim udruživanjem Fakulteta za turizam i vanjsku trgovinu, Veleučilišta u Dubrovniku i Studentskog centra Dubrovnik, a kasnije, 2006. godine, pridružila su se dva laboratorija.
Rektor Milković je istaknuo kako je napisao knjigu temeljenu na sjećanju o razgovorima i događanjima kojima je bio sudionik.
“Rezultati prve dekade Sveučilišta pokazali su da se odgovorno shvatilo koliko je truda, odricanja, odgovornosti i kompromisa trebalo uložiti da se ono osnuje i pokrene”, kazao je Milković prisjetivši se ključnih trenutaka koji se odnose na prenamjenu prostora bivše bolnice u zgradu sveučilišnog Kampusa, dodjelu ljetnikovca Crijević Pucić Sveučilištu i početak gradnje Studentskog doma.
Sve to, dodao je prvi rektor, izazvalo je različite komentare prijedloge, svrstavanja i politička svojatanja.
“Najveću medijsku pozornost izazvali su komentari ne samo turističkih struktura grada i županije, već etabliranih turističkih pojedinaca koji su tada dominirali u javnosti prema onima koji su gradu željeli ponuditi alternativu za turistički monopol. Zato se svaka izgovorena riječ i donesena odluka tumačila kako je to komu odgovaralo”, kazao je Milković.
Naglasio je kako se konačno uvjerio zašto se od 1971. godine nije realizirala ideja akademika Ivana Supeka o internacionalnom humanističkom univerzitetu u Dubrovniku.
“Trebalo ju je ostvariti živeći u ovom gradu i razumjeti na koji se način donose odluke i biti spreman suočiti se s kritikom, omalovažavanjem, grubim izričajem pa i uvredama uz neizostavni jal i ljubomoru pojedinaca. Dobro sam razumio što je dijelu dubrovačkih intelektualaca značilo ponuđeno – dragovoljno međusobno udruživanje i kako su to komentirali i vješto se time koristili pojedini intelektualci iz Zagreba, Splita i drugih gradova Hrvatske. Toliko njihove samodopadnosti, samouvjerenosti i negativne kritike prema želji male sredine da osnuje svoje sveučilište, nemoguće je prenijeti pristojnim riječima. Potvrdilo se da u Hrvatskoj ima više onih s visokom školom nego s osnovnom kulturom i dobro sam ih razumio. Dubrovnik im je bitan pa misle da o njegovoj akademskoj budućnosti mogu odlučivati, a da u njemu ne žive. Te činjenice su nedvojbene i zato ova knjiga nije napisana da je svi s radošću prihvate. Nisam nikad želio niti želim nešto reći ili napisati nešto po narudžbi”, kazao je rektor Milković.
Podsjetio je kako je u palači Sponza svečano potpisana povelja 1999. godine u kojoj je utvrđeno kako će se grad nastaviti razvijati u međunarodno visokoobrazovno središte u skladu s projektom DISEC-a (Dubrovnik International Science and Education Centre).
“Koliko mi je poznato DISEC više nije javno spomenut. Možda će napisano u ovoj knjizi potaknuti Grada da ponovno aktualizira povelju i držim presudnim da akademska sredina grada konačno shvati što se sve propušta upornim zatvaranjem u svoje dvorište. Jednako tako, Sveučilište bi moralo učiniti dodatni napor kako bi sve svoje sadržaje u gradu preselilo u sveučilišni kampus, a izgradnjom sveučilišne i znanstvene knjižnice potvrdilo bi se očekivanje definirano poveljom DISEC-a”, poručio je prvi rektor sveučilišta u Dubrovniku.
Uz rektora Matea Milkovića knjigu su predstavili i profesori Đorđe Obradović, koji je istaknuo kako knjiga spada u publicističke memoare, i profesor Zdravko Bazdan, koji je naglasio da se njezino predstavljanje održava kada je usvojena Opća deklaracija o ljudskim pravima.
“Za profesora Matea Milkovića smatram kako je bio kapitalan za ovo područje i nije bilo lako osnovati u Sveučilište u dubrovačkoj sredini. Nadam se kako će Sveučilište rasti i biti sve bolje i priznatije, a zlatnim slovima će biti upisano kako je prvi rektor bio emeritus profesor Mateo Milković kao utemeljitelj ove institucije”, zaključio je profesor Bazdan.
