Napad mlade žene na filipinskog državljanina u centru Zagreba početkom svibnja potresao je javnost, no jednako kao i samo nasilje, šokiralo je i ponašanje prisutnih — prolaznici i mladići koji su bili na licu mjesta nisu reagirali, a neki su posegnuli za mobitelima. Klinička psihologinja i psihoterapeutkinja Lea Maričić za Net.hr objasnila je psihološke mehanizme iza takvog ponašanja.
Maričić podsjeća na dobro poznati psihološki koncept efekta promatrača. Što je više ljudi prisutno, manja je vjerojatnost da će itko pomoći jer se odgovornost dijeli — tzv. difuzija odgovornosti pri kojoj svatko u gomili misli da će netko drugi pozvati policiju ili reagirati.
Ključnu ulogu u cijelom slučaju odigralo je snimanje mobitelom. Da svjedokinja nije zabilježila napad kamerom, veliko je pitanje kako bi slučaj završio. U psihološkom smislu, mobitel pritom funkcionira kao svojevrsni štit — snimanje stvara distancu pa promatrač prestaje biti sudionik i postaje izvjestitelj.
Žrtva postaje sadržaj
“Kamera onda stvara iluziju da osoba nije na mjestu događaja, već da gleda film. Tome doprinosi i element anonimnosti, ali i socijalno udaljavanje: prisutnost mobitela i mogućnost dijeljenja sadržaja potiče osjećaj da imaju publiku koja taj sadržaj gleda, što može povećati impulzivno snimanje umjesto pomoći”, kaže psihologinja.
Tome doprinosi i desenzitizacija do koje dolazi učestalim izlaganjem nasilnim sadržajima u medijima, što smanjuje emotivni odgovor i potiče pasivnost promatrača. Kada osoba podigne mobitel, mozak se prebacuje iz načina rada reagiranja na opasnost u način rada prikupljanja informacija, a ekran filtrira stvarnost.
“Žrtva prestaje biti ljudsko biće u patnji i postaje ‘subjekt’ ili ‘sadržaj’. Istraživanja sugeriraju da posredovanje tehnologije smanjuje aktivaciju zrcalnih neurona koji su odgovorni za empatiju. Lakše je gledati nasilje kroz ekran nego izravno u oči žrtve”, objašnjava Maričić.
Lajkovi važniji od pomoći
Razlog zašto je snimka često važnija od čina pomoći leži u strukturi modernog društvenog dokazivanja, smatra psihologinja. U digitalnoj ekonomiji pažnja je valuta, a snimka brutalnog događaja donosi preglede i viralnost. Taj impuls za trenutnom gratifikacijom često nadjačava sporu moralnu deliberaciju.
“Rastužuje me kakvo smo društvo postali kada se nasilje — bez obzira nad kim je — pretvara u sadržaj za gledanje ili dijeljenje ili navijanje. Ono nije ‘zabava’ ili ‘zanimljivost’ već društveni problem koji traži reakciju, sankcije i prevenciju”, zaključuje Maričić.
Što se točno dogodilo
Podsjetimo, filipinski državljanin napadnut je u zagrebačkoj Ilici 2. svibnja oko tri sata ujutro dok se vraćao iz noćnog izlaska. Mlađa žena udarila ga je torbom u lice i nastavila napadati, a on je nakon napada pobjegao bojeći se da bi se napadači mogli vratiti. Nije znao broj hitnih službi u Hrvatskoj niti je bio siguran može li ih nazvati bez hrvatskog telefonskog broja pa je pomoć zatražio od prijateljice.
Policija je došla u njegov smještaj i uzela izjavu, a on je u napadu zadobio masnicu oko oka, otekline i modrice po licu. Optužbe koje su se pojavile na društvenim mrežama odlučno je odbacio. “U nekim se komentarima tvrdilo da sam se neprimjereno ponašao prema ženama koje su bile uključene u incident. Te tvrdnje odlučno odbacujem”, rekao je, dodavši da posljednjih deset godina živi i radi u Dubaiju gdje vodi vlastiti posao.
