Ima tih vijesti koje na prvu djeluju smiješne, pogodne za nekoliko sati uveseljavanja društva, a koje su zapravo iznimno ozbiljne čak i inspirativne, kada ih se podrobno analizira. Nezavisni zastupnik u Općinskom vijeću Kostrene, Ante Vičević, predložio je kolegama da komunalnim redarima kupe barke kojima bi obilazili citiram: “mjesta su gdje se susreću kupači bez kupaćih, a gdje ima i male djece ali i nudista koji se ne uklapaju u odluku o komunalnom redu“.
Vičevića su predstavnici izvršne vlasti obavijestili da nudisti, pa čak ni toplesačice, više nisu u domeni komunalnih redara nego policije prema Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira. Vičevićeva ideja u ovim složenim geopolitičkim vremenima nipošto ne bi smjela pasti u zaborav. Globalnoj sigurnosti Hrvatska bi mogla pridonijeti osnivanjem Bojne za antiobnažene namjene. Elitnu postrojbu činili bi specijalno obučeni pripadnici regrutirani sa psihijatrijskih odjela na kojima sada gube vrijeme liječeći se pod dijagnozom F 65.3 iz posljednjeg izdanja Međunarodne klasifikacije bolesti.
Obuka postrojbe, čiji pripadnici bi se međusobno nazivali kodnim imenom Ćiribimbaši, morala bi, dakako, biti daleko složenija od ovog smiješnog izgovora za vojni rok koji će uskoro obavezno služiti zdravi i sposobni hrvatski mladići.
“Ne skači na svaku sisu”, strogo će im objašnjavati narednik veteran koji je iskustvo ispekao u takozvanim mirnodopskim vremenima vireći kroz prozore susjeda te u posebno složenim operacijama detektiranja zamagljenih stakala po jebodromima širom domovine.
Obuka Ćiribimbaša sastojala bi se ne samo od šuljanja, promatranja i savladavanje neprijateljske nage sile. Ne, ne, morali bi oni, zbog složenosti terena silno razvedene hrvatske obale, savladati ronjenje, barem osnove alpinizma, upravljanje dronovima i naravno plovidbu po svim vremenskim uvjetima. Čak i po olujnoj buri koju najgori nudistički prijestupnici koriste da bi im se bradavice ukrutile, a penisi i testisi stisnuli.
Profitirala bi od Vičevićeve ideje i hrvatska brodogradnja. Kada već Hrvatska ratna mornarica ne može od splitskog škvera izvući obalne ophodne brodove mogla bi od manjih strogo specijaliziranih brodogradilišta naručiti protusisne ophodne čamce (PSOČ) opremljene vrhunskom tehnologijom za detektiranje neprijatelja.
“PSOČ 4, javi se, PSOČ 4, javi se”, čulo bi se tako jednog kolovoškog podneva kada ni najizdržljiviji ne mogu odjeveni izdržati jarost sunca.
“PSOČ 4, ovdje, CNĆ slušamo”, odgovorio bi ozbiljno kapetan.
“Algoritam za identificiranje primijetio je sumnjivu aktivnost dvije milje zapadno-sjeverozapadno od vas. Moguće je da je riječ o samo I-19, ali provjerite”, zapovjedili bi iz Centra za nadzor ćudoređa. Šifra I-19 česta je lažna uzbuna jer superračunala Centra ponekad pogrešno detektiraju obično pomicanje gornjeg dijela bikinija neke instagramuše kao puno ozbiljniju ugrozu naziranja bradavice.
“CNĆ, razumijemo. Krećemo”, javili bi s komandnog mosta. Dok bi moćni motori grmjeli u posadu bi se uvukla nervoza. Kod nekih bi se članova pojavila i za ovu postrojbu specifična reakcija – erekcija.
“Da mi je bar jednu danas uhvatiti”, mrmljao bi zapovjednik desantnog voda pun želje da ispuni dužnost prema Bogu i domovini.
Vojislav Mazzocco
PROČITAJTE JOŠ:
Vojislav Mazzocco: “Ajte ća! Finila je sezona!”
S nemalim sam zadovoljstvom prije nekoliko dana na Morskom pročitao članak o nautičaru kojem su vez u Visu naplatili i koncesionari i, na prijevaru, obližnji restoran. Riječ je o tipično jadranskom običaju da se vez uz restoran mora prisilno platiti i večerom pa makar ne bili gladni. Usrećila me ta
Herojska krstarica dala je ime poznatom dijelu Splita
Profešuri,
likari, avokati, artišti, spli’ske face i zaslužnici, imali su vez sa
svoje brodove u Labuda. Jedriličarski klub Labud bio je pojam splitske
grandece i vez u njemu često je vrijedio više od broda. Bio je dokaz
uspješnosti, pripadanju gradskoj kremi, sve dok se jahte tajkunare nisu
počele gurati na
Lapsa, prvi drveni brod bez rebara na Jadranu. I to je najmanje zanimljiv dio njene povijesti
Kad
bi je vidio kako siječe more pomislio bih: “Njoj ni vjetar ne treba”.
Drvena, 30 stopa dugačka jedrilica, Lapsa, je brod u koji sam se
zaljubio puno prije nego što sam išta znao o njoj. Vitka, oštre prove,
dovoljno malena da se sakrije u svaku valu, dovoljno velika da
Izraelci zarobili Gretu jer je učila od njih: “EXODUS” – Tužna sudbina broda koji je ‘porinuo’ naciju Izrael
Od
prvog trupca koji je plutao morem, brodovi su stvarali nacije. Amerike
kakvu danas poznajemo, zapravo kakvu smo donedavno poznavali, ne bi bilo
bez prvo Mayflowera, a poslije stotina drugih koji su dovozili
imigrante spremne u nemogućim uvjetima stvoriti novi svijet. Konvoj
Libertas je sa svojih 29 brodova donio ne
BALTIKA Bolnica, tvornica municije i jedan od posljednjih (neisplativih) kruzera s dušom
Kruzeri
su danas ružne ploveće zgrade s desetcima, ako ne i stotinama mamaca
koji putnike zovu da potroše što više novca. Brzo plove od luke do luke,
noću i putnike iskrcavaju da potroše još više. Teško je danas naći brod
za krstarenje koji ima dušu i priču iza sebe. Imao
Potopljena ribarica hrvatskog kapetana prisilila Američku ratnu mornaricu na predaju
Obiteljske
priče su, barem je tako u mojoj obitelji, zloglasno nepouzdane. Brkanje
imena, datuma, mjesta, okolnosti često čine bilo kakvu verifikaciju
potpuno uzaludnim poslom. Jednu sam ipak uspio potvrditi i daleko je
zanimljivija od prepričanih: “Poginuo je u sudaru koče s ratnim brodom”.
Obren Kokić, nećak moje prabake Tereze, upisao
