Psycho Killer u kina stiže u petak, 20. veljače.
Psycho Killer je sumorna zbrka. Zapravo, to je najdugotrajniji, najneuređiji misterij serijskog ubojice vođen osvetom od… Switchbacka iz 1997.? To bi također mogla biti jedina misterija serijskog ubojice vođena osvetom nakon Switchbacka. Možda se ti određeni elementi jednostavno ne bi trebali pomiješati.
Psycho Killer vas poziva u glomazan film “Satanic Slasher”, najnovijeg glomaznog maskiranog manijaka koji je pokušao postati insta-klasik unutar panteona horor hellionsa. Visok je, nabrekao, ima glas poput Mikea Lanegana (RIP) i voli hakirati, sjeći, batinati, pucati i pljuskati (?) na svom putu diljem zemlje u potrazi da, kako piše krvlju, “otvori vrata”. Masivni James Preston Rogers dobro se drži terena kao onaj sotonski, a lik puno obećava, lice mu je stalno zaklonjeno dugom kosom, kapuljačama, sunčanim naočalama ili svim troje. Nažalost, prvi redatelj igranog filma Gavin Polone uglavnom trati potencijal ovog divovskog luđaka, pokušavajući prestrašiti koji su pali u vodu i inscenirati krvoproliće koje se ne dogodi.
Postoji jedna posebna scena masakra koja zatvara poglavlje priče koje je trebalo ispasti puno veće i bolje nego što jest. Da, CG krv može ometati, ali to nije bio problem ovdje. To je inscenacija i kadriranje. Umjesto da nas uvuče u veličinu i moć Slashera, kamera se drži na čudnoj udaljenosti koja umanjuje njegovu moć. Ići na one koji također koriste slo-mo samo pojačavaju nedostatke u efektima i koreografiji. Kad bolje razmislim, većina scena u Psycho Killeru djeluje kao polumjera kojoj je potrebno nekoliko dodatnih podešavanja. Palone, uspješan televizijski (Curb Your Enthusiasm) i filmski (Zombieland) producent, daje ovome ozbiljan pokušaj, ali kada se vaš film jako reklamira s “od scenarista Se7ena”, a redatelju nedostaje naredba Davida Finchera za kompoziciju, boju i tempo, nedostatak iskustva bit će očit.
Georgina Campbell iz Barbarina (koju također možete vidjeti u Cold Storage upravo sada) glumi Jane Archer, državnu policajku iz Kansasa na opsesivnom putovanju kako bi zaustavila Sotonskog koljača, nakon što je pred njom gledala kako ovaj luđak ubija njezina muža. Campbell je više nego sposoban u ulozi, ali Janeina priča je tanka i ne iznenađuje. Ona je ta o kojoj bismo trebali brinuti i za koju trebamo navijati, ali svaki dio njezine sage iščupan je iz dosadnih policijskih stvari – od bespotrebnog protivljenja s kojim se suočava do lijenog načina na koji slaže slagalicu.
Jane počinje s nekoliko zanimljivih složenosti, ali film ju svodi na jednu bilješku. Na kraju se osjeća kao kartonski izrez. Psycho Killer se u velikoj mjeri oslanja na vijesti/radio izvješća i (mnogu) ADR-a za veći dio Janeine strane priče. Urednik/redatelj franšize Saw Kevin Greutert zaslužan je kao dodatni montažer, koji možda objašnjava pokušaje preoblikovanja filma u postu, kako bi mu se dao neki privid jasnoće i glasa. Napori su cijenjeni, ali su bez obzira na to uzaludni.
Radnja filma je smještena u 2007., gdje se stvari poput interneta sudaraju s ostacima poput telefonskih govornica, upaljača za cigarete u automobilima, novinskih oglasa (uređaj zapleta u stilu 70-ih/80-ih) i svezaka enciklopedije. Krajnji rezultat je iskrivljena era koja mora biti takva samo zbog ubojičinih specifičnih planova, a takva vrsta obrnutog inženjeringa šteti filmu od samog početka. Slasher daje sve od sebe kako bi kontaktirao ljude pomoću kodiranih tiskanih oglasa i istraživao putem knjižničnih knjiga, iako je svjetska mreža lako dostupna. Možda je to razlog zašto Jane može trčati u krug oko stvarne radne grupe kojoj je dodijeljen pronalazak ovog tipa. Zato što ne… pretražuju na internetu?
Čudno je, ali ne i iznenađujuće, da se Satanic Slasher osjeća više kao slojevita osobnost kad se sve zbroji. Na kraju krajeva, Jane je samo tipična tražiteljica pravde za “iskopavanje dva groba”. Slasher ima ideje. Postavke. žeđi. Također se susreće s gomilom kolega sotonista, na čelu s Malcolmom McDowellom, u iznenađujućem drugom činu filma koji sadrži njegov jedini neobičan šarm i karizmu. Slasher, koji u osnovi predstavlja svu ljudsku žrtvu Sotonske panike 80-ih umotanu u divovskog diva Undertakera, traži pomoć od nekih zločinaca koji samo žele sudjelovati u orgijama potaknutim drogom. Zabavan je to sukob ideologija, a McDowellove scene jedine su živahne, neočekivane u filmu.
Budući da je marketing toliko usredotočen na Se7enova scenarista Andrewa Kevina Walkera, Psycho Killerovo obećanje o uvrnutom projektu koči vlastite napore. Evociranje Se7ena također priziva očekivanja subverzivnog, zaokretnog završetka, a Psycho Killer ne donosi ništa slično promjeni paradigme. Treći čin je krajnje apsurdan, ako to treba biti Walkerovo obilježje. Ide veće nego što treba, ali možda da je išlo čak i dalje ljudi bi pričali o ovom filmu desetljeće od sada. Šteta što Psycho Killer ne gradi svoja (dva?) lika dovoljno da bi vas bilo briga hoće li Slasher ispuniti svoj veliki plan ili ne.
