Može se reći kako Vukovar zauzima svojevrsno sveto mjesto u hrvatskoj modernijoj povijesti. Uz 05. kolovoz, Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, 18. studeni, dan je kada je država napravila sve što može i smije da bi taj dan ostao svojevrsni simbolički punkt za Hrvate.
Ako je 05. kolovoz i Oluja Hrvatima ono što je Amerikancima Thanksgiving Day, onda je 18. studeni svakako Independence Day. Taj dan, kao uostalom i Oluju, nitko ne pokušava osporiti ni na koji način. Taj važan hrvatski simbolički punkt ne bi smio postati više od toga – simboličkog punkta. Nekada je bilo takvih pokušaja, ali su svi neslavno propali oslobađajućom presudom hrvatskim generalima.
Ako, primjerice, državna vlast ili javnost primoraju narod ili dio naroda na bilo kakvu činidbu zbog Vukovara, onda to više nije simbolički punkt, nego postaje moranje. A ako se itko ‘namorao’ u Jugoslaviji, to je upravo hrvatski narod.
Krvavi simbol demokracije
Borba za slobodu i demokraciju je značila i borbu za pravo na drugačije mišljenje i ono koje se ne slaže s dominantnim narativom. Borba za demokraciju značila je i borbu za pravo Srba i svih ostalih nacionalnih manjina.
Borba za demokraciju, čiji je upravo Vukovar najkrvaviji simbol, značila je i da hrvatsko i hrvatska država trebaju biti otvoreni za druge i drugačije, čak i kada se ne slažu s njima.
Ako se ljude bude previše ‘silovalo’ s bilo čime u vezi Vukovara, Domovinskog rata, ili nekog drugog datuma iz novije povijesti, to će Vukovaru samo donijeti štetu. Stoga bi situacija trebala i mogla biti opuštenija. Posebno kada su u pitanju nastupi nikome štetnih folklornih društava.
Hrvatska država ima brojne probleme, poput demografije, unatoč svemu i loše gospodarske situacije te nekontroliranog uvoza radne snage i loše migrantske politike. Prijetnja hrvatskoj kulturi i načinu života nisu novosadski folkloraši nego bijela kuga i izumiranje Hrvata.
Analitičar Žarko Puhovski kaže u izjavi za Dnevno kako ne vidi po čemu bi to održavanje neke izložbe u Vukovaru, neposredno pred samu godišnjicu pada Grada, na bio koji način ugrožavalo sam spomen na Vukovar.
“Sedamdeset i pet godina prije Vukovara, i tjedan dana prije njegova pada, u užem kalendaru, ugrožava se sjećanje na žrtve koje su pale u Vukovaru. To mi je potpuno nejasno. To je tip emocionaliziranja javnog prostora koji se širi, tako da smo prije desetak godina imali napade na kazališne predstave koje su se događale na dan pada Vukovara, potom dan ili dva prije, a sada se to protegnulo na čitav mjesec“, govori on.
Stalni paradoksi
Puhovski kaže da je to paradoksalno. “Dakle, imamo karikaturu islamskog kalendara sa svetim mjesecom u kojem su zabranjene zabave. To je doista potpuno paradoksalno. Postavlja se pitanje što je, primjerice, s Martinjem, koje pada u studenome, znači li to da se ljudi ne mogu vjenčavati u tom mjesecu i slično”, ironičan je Puhovski.
Analitičar smatra i da je “zapovjedno komemoriranje” loše za Hrvatsku.
“Imamo pojavu koju bih nazvao zapovjedno komemoriranje i to je za Hrvatsku, za zajednicu, za naciju, loše. Takav pristup onemogućuje raspravu, najprije o tome što se doista dogodilo, a potom i o tome što se danas događa”, kazao je.
Puhovski je upitan i o tome kako istim ljudima smetaju srpska folklorna društva, ali ne i nastupi tamošnjih turbofolk zvijezda.
“Kako, primjerice, izgleda kada skup prosvjednika u subotu ide prema sudu, prolazi pored lokala koji reklamira gostovanje srpskih pjevača u Splitu — i nitko ne reagira, nitko ne razbija izlog, iako bi to, prema njihovim vlastitim riječima, bio logičan slijed. Razlog je jednostavan: znaju da su isti ljudi koji organiziraju ta gostovanja povezani i s onima koji organiziraju prosvjede. Dakle, riječ je o svojevrsnom društvenom bipolarnom poremećaju”, podvukao je analitičar.
Podsjetio je i na jedan detalj iz devedesetih. “Za vrijeme rata bio sam šokiran kada sam vidio pripadnike Hrvatske vojske kako slušaju Cecu. To je fenomen koji pokazuje ono što bih nazvao primitivističkom internacionalom, pojavom prisutnom na svim stranama”, rekao je.
Tijekom raspada Jugoslavije se, kaže, tješio činjenicom da ćemo se riješiti turbofolka. “Ja sam godinama bio za očuvanje Jugoslavije, ali kad je postalo jasno da od toga nema ništa, pomislio sam da će barem jedna dobra stvar proizaći iz raspada: da ćemo se riješiti novokomponirane, takozvane turbofolk glazbe. No to se nije dogodilo. Ta je glazba ostala kao svojevrsni pečat primitivizma koji prolazi kroz sve nacije”, kazao je Puhovski Dnevno.
Dvostruka mjerila
Upozorio je i na dvostruka mjerila. “Istovremeno, nekima smetaju djeca koja pjevaju folklorne pjesme — što ne bi trebalo biti problem. Ili, primjerice, prosvjeduje se protiv pjesama starima 300 godina u kojima se spominju ‘srpski’ pridjevi uz neke hrvatske gradove, ali nikome ne smeta kada Thompson pjeva o ‘hrvatskom’ pridjevu koji će spaliti srpsku Krajinu”, rekao je.
Činjenice, smatra, ne smiju biti manje važne od emocija. “Sve su to dokazi onoga o čemu govorimo, emocionaliziranja javnog prostora. Kada se društvo emocionalizira, činjenice prestaju biti važne. Ako vam, primjerice, netko kaže da je vaš prijatelj učinio nešto loše, vi odgovorite: ‘Ali on je moj prijatelj, točka.’ Ili, ako netko učini nešto dobro, vi kažete: ‘Ali ja ga ne volim, točka”, govori on i zaključuje:
“To je najveća opasnost, ta ‘točka’ koja ukida raspravu. A mi bismo upravo trebali čuvati prostor za argumentaciju”, zaključio je u izjavi za Dnevno.
