Ove se godine 30. kolovoza navršava 19 punih godina Kornatske tragedije, najveće i ujedno najteže mirnodopske tragedije u povijesti hrvatskog vatrogastva. Toga kobnog dana 2007. tijekom rutinske intervencije gašenja požara na Kornatu život je izgubilo 12 vatrogasaca iz Šibenika, Vodica i Tisnog. Jedini među njima koji je čudom preživio ovu jezivu tragediju s teškim ozljedama je Frane Lučić.
U tragediji su živote izgubili Dino Klarić, Ivica Crvelin, Ivan Marinović, Marko Stančić, Matija Juričev-Martinčev, Ante Juričev-Mikitajev, Tomislav Crvelin, Josip Lučić, Ante Crvelin, Hrvoje Strikoman, Gabrijel Skočić i Karlo Ševerdija. Ova je tragedija neizravno odnijela još jedan život onaj Gordana Alfireva dugogodišnjeg tajnika i jednoga od utemeljitelja DVD-a Vodice koji je shrvat gubitkom mladih kolega čijem je odrastanju svjedočio sam sebi oduzeo život 16. rujna te iste 2007. godine.
I danas ih se sjećamo
Hrvatska se slijedom toga imajući u vidu razmjere ove tragedije i odnesene mlade živote i danas prisjeća svojih heroja i najteže nesreće u povijesti domaćeg vatrogastva. U sjećanje na ove mlade živote i ove će se nedjelje 30. kolovoza točno u 15:25 sati sirene vatrogasnih vozila diljem zemlje oglasiti u znak pijetete prema stradalim mladićima iz Šibenika, Vodica i Tisnog. Mnogi se još uvijek s gorčinom u grlu prisjećaju tog nemilog događaja kada je rutinska intervencija prerasla u nezapamćenu tragediju čiji se program sjećanja i ove godine odvija pod bolnim, ali nadasve snažnim sloganom- ‘6941 dan bez istine’.
Tim sloganom obitelji, prijatelji i kolege poginulih mladića jasno poručuju da ni nakon skoro dva desetljeća nisu dobili odgovore na pitanja o svim okolnostima i uzrocima ove nesreće. Središnji komemorativni skup održati će se inače na dan obljetnice u uvali Špinata na Velikom Kornatu gdje obitelji i izaslanstva skoro dva desetljeća polažu vijence kod 12 veličanstvenih suhozidih križeva koji su podignuti na mjestu gdje su ugašeni mladi životi. Postoj niz teorija koje se u kontekstu ove priče, i ovog stradanja spominju, no obitelji kako to sami ukazuju svoju istinu nikada nisu dočekale iako su se ovom temom bavili i razni analitičari.
Ključno pitanje koje do danas ostaje visjeti u zraku jest- zbog čega je propala akcija spašavanja unesrećenih vatrogasaca koji su toga kobnog dana gasili požar trave i niskog raslinja na Kornatima. O toj je tragediji svojedobno u razgovoru za Vjesnik govorio je Franjo Lučić iz Tisnog.
Ispovijest preživjelog vatrogasca
”Službeni izvori govore da nas je vatra pokosila u 15:26 sati, a ja sam u zadarsku bolnicu dovezen u 21 sat. Dakle, pet i pol sati čekali smo na transport i medicinsku pomoć, a liječnici kažu da je opečenom tijelu nužna tekućina u prvih sat-dva. Pustili su nas da umiremo, Tijela su nam bila opečena više od 60 posto, a pet i pol sati čekanja dodatno je učinilo svoje”, izjavio je svojedobno jedini preživjeli vatrogasac. Dok se pomoć čekala ondje su se mogli čuti jauci i zapomaganja mladića koji su zazivajući pomoć trpjeli jake bolove i strašnu žeđ.
”Sve se odvijalo jako brzo i praktički nas je velika toplina spržila. To od kornatske trave nije moglo biti. U trenutku kada je došao nalet vrućine skinuo sam vizir i vidio u daljini vatricu i puno dima. Vidio sam bijeli, crveni i žuti dim. Eksploziju nisam čuo, ali vjerujem da za kornatsku tragediju nije kriv eruptivni požar jer za to nije bilo ni uvjeta. Kriva je bomba koju je odbacio NATO nakon povratka iz Srbije. Naše ozljede iste su kao ozljede žrtava bombe CBU-87 u Afganistanu”, svjedočio je nadalje Lučić i u razgovoru za Večernji list. Hrabar je ovo mladić iza kojega je desetak operacija, 30-tak anestezija i puno bolnih previjanja te presađivanja kože.
Tijekom požara ostao je bez prstiju, ali je ustrajan kakav jest završio fakultet i postao diplomirani inženjer energetike koji se potom zaposlio u HEP-u. Više od deset godina nakon tragedije koju je preživio država se udostojila na temelju solidarnosti i pravičnosti obeštetiti preživjelog vatrogasca. Valja podsjetiti i na to da je šef vatrogasaca toga dana u 11:48 sati primio obavijest o požaru na otoku Kornatu u uvali Vrulje u blizini NP Kornati zvanog Karaula. Već u 12:30 u šibenskoj vojarni Bribirskih knezova okupilo se 23 vatrogasaca iz JVP Šoibenik, DVD-a Vodice, Tisno i Zablaće.
Kronologija tog kobnog dana
Pola sata nakon toga helikopterom Hrvatske vojske prebačeni su na Kornat gdje je i prema Lučićevom svjedočenju bilo iznimno vruće. Puhao je snažan vjetar, a trava je bila do koljena. Upravo su se radi snažnog vjetra vatrogasci uspjeli iskrcati iz trećeg puta- njih šest kod uvale Kravljačica, a ostalih 17 iznad uvale Špinata. U 13:44 Joško Klarić kolege u Šibeniku obavještava da je požar velik i da ga nije moguće kontrolirati. Već u 15:26 sati 13 vatrogasaca koji su boravili u kotlini vatra je spalila u 15 sekundi. Prva skupina vatrogasaca iz DVD-a Zablaže u 15:33 stupa u kontakt s kolegama iz centra u Šibeniku upozorivši ih da nemaju kontakta sa drugom skupinom pa se u 15:45 počinje razmatrati opcija slanja još jedne skupine vatrogasaca da bi pružili pomoć kolegama. U 16:25 stiže prva alarmantna obavijest o postojanju stradalih.
Oprema na ozlijeđenim mladićima se otopila. Vodu koju su imali sa sobom su popili pa su previjajući se od bolova žeđali. Helikopter je na Kornate stigao tek u 17:20 nakon čega je uslijedilo traganje. Nakon svega 15 minuta na mjesto tragedije stiže vatrogasac iz prve skupine Joško Klarić i nalazi karbonizirana tijela svojih kolega. Do 18 sati ondje se pojavljuje i HGSS predvođen Stipom Božićem pa kreće akcija izvlačenja unesrećenih vatrogasaca. Posljednjeg su izvukli 20 minuta prije osam sati. U 20:45 četvero vatrogasaca prevozi se brodovima pomorske policije u SUkušan, a njih troje helikopterima u Zemunik. Već je tada bilo jasno da su na samom požarištu živote izgubili Gabrijel Skočić, Marko Stančić, Hrvoje Strikoman, Dino Klarić, Ivan Marinović i Ivica Crvelin. Kroz noć su na otok pristigli vojska i policija s ciljem pretrage terena i osiguranja požarišta.
Na mjestu nesreće ukazali su se i istražni sudac te tužitelj iz Šibenika kao i stručnjaci Centra za krim vještačenje iz MUP-a te policijska ekipa za očevide u pratnji inspektora za požare Inspektorata unutarnjih poslova. Sedmorica teško ozlijeđenih vatrogasaca prevezena je u zadarsku bolnicu, ali je njih petero teže ozlijeđenih- Tomislav i Ante Crvelin, Josip Lučić, Marko Knežević i Karlo Ševerdija tijekom večeri prevezeno vozilom Hitne u zagrebačku Traumatološku bolnicu te bolnicu u Dubravi. Svi su oni osim Frane Lučića u narednim danima preminuli od zadobivenih ozljeda. Jedan od optuženih za kornatsku tragediju bio je i županijski vatrogasni zapovjednik Dražen Slavica koji je slijedom toga bio uhićen 6. rujna 2007.
Različite teorije
Iz pritvora je izašao koncem listopada te iste godine. U listopadu 2020. Vrhovni sud odbio je žalbe tužiteljstva na drugu nepravomoćnu oslobađajuću presudu izrečenu Slavici koji je naknadno tužio državu rekavši da mu je DORH uništio život. Požarom na Kornatima bavio se tim stručnjaka iz Instituta Ruđer Bošković. Svi su stradali u klancu iznad uvale Špinat. Konfiguracija terena je prema mišljenju stručnjaka bila kobna za 12 stradalih mladića i jedinog preživjelog Lučića. Država je na ovom slučaju svojevremeno angažirala i svjetskog stručnjaka za požare iz Portugala koji je konstatirao da se radi o eruptivnom požaru što je prema tvrdnjama profesora Darka Stipaničeva unijelo zabunu jer se stekao dojam da postoje obični i eruptivni požari. On je stoga objasnio ada svaki požar ima eruptivni efekt koji je ponekad neprimjetan, ali unatoč tome vidljiv ovisno o tome širi li se vatra brzo ili sporo. P
rema onome što su u javnost iznosili članovi obitelji poginulih vatrogasaca predvođeni ocem poginulog Ivana Marinovića Šibenčaninom Igorom Marinovićem vatrogasce je u smrt odvelo 400 litara kerozina koji su iscurili iz probušenog rezervoara helikoptera koji je letio iznad požarišta. Prema ovoj teoriji nestale su crne kutije iz helikoptera Mi-8 oznake 202. i 2012. te se ne zna tko je šesta posada koje je letjela toga dana jer kako je Marinović tvrdio ne postoji niti zapisnik o letu. Prema teoriji oca Marinovića vojni helikopter MI-8 oznake 202 koji je trebao pružiti pomoć u izvlačenju vatrogasaca iz okruženja nije bio ispravan već je imao probušen rezervoar iz kojeg je curio kerozin zbog čega je direktno prozivao Hrvatsku vojsku postavljajući pitanje zbog čega je kanader naredni dan na mjesto nesreće bacio 12 vodenih bombi kojima su izbrisani svi tragovi.
On krivca vidi i u Slavici pošto je pomoć unesrećenima stigla nakon najmanje pet sati čekanja zbog čega odgovornost vidi i u Centru 112. Teoriju o NATO-ovoj bombi u koju vjeruje i Lučić svojedobno je iznio umirovljeni časnik HV-a pravnik Nediljko Pušić. Prema toj verziji priče avioni NATO saveza su neposredno pred povratka na nosače aviona u Jadranu odlučili riješiti se tereta koji nisu uspjeli izbaciti iznad Srbije u jeku kosovske krize 1999. Svoju teoriju Pušić bazira i na izvješću NATO pakta iz 2004. temeljem kojeg je vidljivo da je u Jadranu ostalo još deset neotkrivenih bombi odbačenih nakon bombardiranja Srbije. Imajući to u vidu Pušić je tvrdio da su na Kornate odbačene jedna ili dvije CBU-87 bombe s kumulativnim punjenjem koje su se raspule po stijenama. Vatrogasni stručnjak Branko Šimara svojevremeno je pak govorio o sustavu kao najslabijoj karici koja je rezultirala ovakvom tragedijom. Prema njegovim tezama krivci za tragediju su vatrogasni zapovjednik Mladen Jurina, ondašnji ravnatelj NP Kornati te Ministarstvo obrane. U konačnici država.
