Ogromne promjene zbivaju se u susjedstvu u BiH, gdje je na stolu dubinska preraspodjela zona utjecaja između SAD-a, Europske unije i utjecaja islamskih država, prije svih Turske. Trumpova Amerika želi znatno ojačati svoj utjecaj, posebno na područja gdje žive Hrvati, i zato je aktualizirana i tema stvaranja trećeg, hrvatskog entiteta, a da Amerikanci odjednom prestaju i kriti svoje namjere, pokazuje iznenadni odlazak Christiana Schmidta, koji je naprasno izjavio da se povlači s prvog mjesta međunarodne supervizije u BiH, a onda to potvrdio i u raspravi pred Vijećem sigurnosti UN-a posvećenoj BiH.
Mediji u BiH ranije su isticali da su američki diplomati vršili pritisak na Schmidta, pa čak i da su mu prijetili crnom listom ako se ne povuče. “Definitivno nije bilo nikoga tko me na bilo koji način htio staviti na neku crnu listu ili nešto slično. U svakom slučaju, nitko mi to nije rekao”, rekao je Schmidt u intervjuu nakon ostavke, no malo je vjerojatno da je to istina jer je javna tajna da je bio izložen snažnom pritisku SAD-a zbog svojeg protivljena projektu plinofikacije, odnosno tzv. južne interkonekcije, što je američki projekt za BiH. Schmidt je, naime, potvrdio da je o budućnosti međunarodne uprave nad BiH razgovarao s američkim i drugim diplomatima – naveo je da je nerado napustio mjesto visokog međunarodnog predstavnika i da je to njegova osobna odluka, ali je također potvrdio da je bilo kontakata na temelju kojih je na kraju donio takvu odluku.
U posljednje vrijeme dogodilo se nekoliko novih momenata koji potvrđuju da u BiH pušu neki novi vjetrovi, pa je tako i izlaganje Darijane Filipović, kandidatkinje HDZ-a BiH za hrvatsku članicu bosanskohercegovačkog Predsjedništva, na tribini koja je prije nekoliko dana u organizaciji HDZ-ove Zajednice utemeljitelja održana u Zagrebu, izazvalo nemalu pozornost javnosti, one u Hrvatskoj, ali još više u BiH. Kandidatkinja je, naime, između ostalog odgovarala na pitanje o ideji trećeg, većinski hrvatskog entiteta u Federaciji BiH, konkretno, hoće li nastavak onemogućavanja izbora legitimnih političkih predstavnika hrvatskog naroda ponovno otvoriti priču o trećem entitetu i teritorijalnoj reorganizaciji BiH.
Legitimna tema
“Pitanje trećeg entiteta nije pitanje koje se postavlja danas političkom promišljanju hrvatskog naroda ni u BiH ni u Hrvatskoj”, rekla je Filipović, ali i odmah dodala kako je riječ o modelima koji su se razmatrali još u pregovorima koji su prethodili Washingtonskom i Daytonskom mirovnom sporazumu, kao i kasnije u Hrvatskom narodnom saboru te u različitim intelektualnim krugovima, gdje se o njemu govorilo kao o legitimnom modelu reorganizacije Federacije BiH i BiH u cjelini. Ovo je prvi put da je i netko iz HDZ-a priznao da je treći entitet legitimna politička tema, a do toga ne bi došlo da ne postoji vanjska podrška toj ideji dijela političkih predstavnika.
U tom smislu odlazak Christiana Schmidta s mjesta visokog predstavnika otvorio je mnogo više pitanja nego što je dao odgovora, prije svega zato što se ne događa u političkom vakuumu, nego u trenutku duboke promjene odnosa međunarodnih sila prema Bosni i Hercegovini. Iako je službeno objašnjenje osobne prirode, gotovo svi ozbiljniji diplomatski i medijski izvori posljednjih dana sugeriraju da je Schmidt izgubio ključnu podršku dijela američke administracije, čime je njegova pozicija postala praktično neodrživa. Posebno se u tom kontekstu spominje pitanje Južne interkonekcije, odnosno plinovoda koji bi Bosnu i Hercegovinu snažnije povezao s hrvatskim LNG terminalom na Krku te smanjio energetsku ovisnost o ruskom plinu. Formalno, riječ je o energetskom projektu koji podržavaju i SAD i EU jer odgovara širem geopolitičkom cilju istiskivanja ruskog utjecaja iz jugoistočne Europe. Međutim, problem je nastao oko političke i institucionalne kontrole tog projekta unutar Federacije BiH.
Schmidt je dugo pokušavao balansirati između zahtjeva Sarajeva i zahtjeva HDZ-a BiH, posebno vezano uz pitanje tko će upravljati novom plinskom kompanijom i hoće li sjedište i kontrola biti koncentrirani u zapadnoj Hercegovini. Upravo tu su se otvorile optužbe da Schmidt nije dovoljno brzo ili dovoljno odlučno pogurao rješenje koje je odgovaralo američkim interesima i dijelu hrvatskog političkog establišmenta. BBC i drugi mediji otvoreno navode da je upravo spor zbog Južne interkonekcije jedan od razloga zbog kojih je izgubio američku podršku. A riječ je o novoj političkoj postavci Trumpove administracije koja, uz pokretanje niza ratova i sukoba, želi i širenje svog utjecaja na Balkanu, s pretpostavkom da bi BiH mogla postati nešto drugo nego što je danas, i da Daytonski sporazum nije Sveto pismo za sva vremena.
Novi aranžman
Ali južna interkonekcija sama po sebi vjerojatno nije ključ problema, nego simptom mnogo šire reorganizacije politike prema BiH. U Washingtonu se, očito, sve više pojavljuje ideja da je dosadašnji model upravljanja Bosnom preko OHR-a iscrpljen i da treba prijeći na pragmatičniji pristup koji bi smanjio permanentne blokade, čak i po cijenu novih unutarnjih teritorijalnih i institucionalnih kompromisa. Zato nije slučajno da se paralelno s pričom o Schmidtovu odlasku sve češće pojavljuju rasprave o “novom ustavnom aranžmanu”, “federalizaciji” ili “legitimnom predstavljanju”, što su pojmovi koji u hrvatskom desnom političkom spektru često služe kao eufemizam za treći entitet.
Treći entitet nije nova ideja, ona postoji još od rata i političkog projekta Herceg-Bosne, ali je posljednjih godina ponovno dobila zamah zbog osjećaja dijela hrvatske politike da su Hrvati u Federaciji demografski i politički potisnuti. HDZ BiH i njemu bliski krugovi već dugo inzistiraju na konceptu “legitimnog predstavljanja”, odnosno na tome da Hrvati sami biraju “svog” člana Predsjedništva i dominantno kontroliraju institucije koje smatraju vitalnim nacionalnim interesom. Schmidtove izmjene izbornog sustava iz 2022. mnogi su već tada interpretirali kao djelomičan korak prema teritorijalno-etničkoj reorganizaciji Federacije. Kritičari su tvrdili da su te odluke zapravo institucionalno ojačale HDZ i otvorile prostor budućem trećem entitetu, čak i ako se on formalno nikada tako ne nazove.
Zato se danas u dijelu bošnjačke javnosti i među analitičarima pojavljuje strah da bi Schmidtov odlazak mogao označiti početak nove faze međunarodne politike prema BiH, u kojoj više neće biti primarni cilj očuvanje centralizirane države, nego stabilizacija odnosa između tri nacionalna bloka kroz neku vrstu tihe konfederalizacije. U tom scenariju Republika Srpska zadržala bi svoju široku autonomiju, dok bi hrvatska politika pokušala institucionalizirati vlastiti prostor unutar Federacije. Upravo zato Schmidt u svojim posljednjim izvještajima upozorava da su priče o trećem entitetu i secesionizmu ozbiljna prijetnja teritorijalnom integritetu zemlje – jer takve tendencije itekako postoje u širim globalnim razmjerima.
Američki interes
Istodobno, postoji i druga interpretacija: da SAD ne želi nužno treći entitet, nego samo funkcionalniji model upravljanja koji bi omogućio realizaciju strateških projekata poput energetskih koridora, vojno-sigurnosne integracije i slabljenja ruskog utjecaja. U tom smislu Washingtonu je manje važna ideološka rasprava o građanskoj ili etničkoj državi, više ga zanima pitanje može li BiH donositi odluke bez višegodišnjih blokada. Ako procijene da je za to potreban novi dogovor između Zagreba, Sarajeva i Banje Luke, američka politika mogla bi biti spremna tolerirati rješenja koja su prije nekoliko godina bila politički neprihvatljiva. I, štoviše, poticati ih iza zastora.
Zbog toga je Schmidtov odlazak važan ne samo kao personalna promjena nego i kao signal ulaska u novu fazu međunarodnog upravljanja krizom u BiH. A u toj novoj fazi pitanje južne interkonekcije, odnosa SAD-a i HDZ-a BiH te sve glasnijih zahtjeva za “reorganizacijom Federacije” više nisu odvojene teme nego dijelovi iste geopolitičke slagalice. U tom okviru postoji logika po kojoj bi hrvatski prostor zapadne Hercegovine i dijelovi Federacije u kojima HDZ dominira ostali čvrsto vezani uz euroatlantski blok preko Zagreba, NATO-a i energetskih projekata poput Južne interkonekcije. Taj je prostor za SAD važan zbog kontrole energetskih pravaca prema Jadranu i smanjivanja ruskog energetskog utjecaja. Zato američka politika već dugo održava vrlo bliske odnose s HDZ-om BiH unatoč periodičnim tenzijama. Ne zato što Washington nužno podržava hrvatski nacionalni projekt kao takav, nego zato što ga vidi kao predvidiv i zapadno orijentiran faktor – spreman na suradnju.
Dio američkih krugova, posebno diplomacije fokusirane na energetsku sigurnost i regionalnu stabilnost, očito je smatrao da je prioritet brzo realizirati projekt bez beskonačnih unutarnjih blokada. SAD-u je Južna interkonekcija važna iz nekoliko razloga: povezivanje BiH s LNG terminalom na Krku, smanjenje ruskog utjecaja preko Gazproma i jačanje energetskog oslanjanja regije na zapadnu infrastrukturu. U tom kontekstu Washington je bio spremniji prihvatiti politički kompromis s HDZ-om BiH ako to znači da će projekt napokon krenuti. Amerika je spremna ulagati milijarde u svoje nove projekte na Balkanu, i svako kočenje tih inicijativa ona planira prekinuti – financijski, politički ili diplomatskim pritiskom.
Oprezni Plenković
Ključno je pitanje kako se u tome drži “domaći”, hrvatski HDZ, s obzirom na to da je američke utjecaje nemoguće ignorirati, ali je Andrej Plenković izrazito vezan za briselsku europsku politiku, čiji se interesi više ne poklapaju nužno s američkima – Plenkovićev stav prema Bosni i Hercegovini posljednjih godina temelji se na dva paralelna cilja koja ponekad ulaze u napetost, ali ne nužno u otvoreni sukob. Plenković je vrlo oprezan i znatno suzdržaniji od dijela hrvatske desnice. On ne govori otvoreno o trećem entitetu jer zna da bi to izazvalo ozbiljan otpor u Bruxellesu, Berlinu i dijelu američke diplomacije. Umjesto toga, koristi jezik europske institucionalnosti: “ravnopravnost konstitutivnih naroda”, “funkcionalna Federacija”, “izborna reforma”, “deblokada institucija”. To je politički sofisticiraniji način zagovaranja jače hrvatske autonomije unutar BiH bez izravnog zazivanja teritorijalne podjele države.
Tu dolazi važna razlika između Zagreba i dijela HDZ-a BiH jer Dragan Čović i strukture oko njega često djeluju iz perspektive lokalne etničke moći i teritorijalne kontrole Federacije, dok Plenković mora balansirati mnogo šire interese: odnose s EU-om, SAD-om, NATO-om i regionalnu stabilnost. Zato Zagreb ponekad podržava HDZ BiH, ali ga istodobno pokušava držati unutar granica koje neće izazvati međunarodnu destabilizaciju. Plenković vjerojatno nikada neće javno podržati treći entitet, no podržavat će procese koji postupno povećavaju autonomiju hrvatskog političkog prostora u Federaciji – kroz izborni zakon, institucionalne mehanizme, energetske projekte, financijske tokove i administrativnu decentralizaciju. To je model “tihe federalizacije” bez formalnog crtanja novih granica.
HDZ BiH u tom je smislu često radikalniji u retorici jer mora mobilizirati biračko tijelo koje već dugo živi u osjećaju demografske i političke nesigurnosti. No i Čović je posljednjih godina postao pragmatičniji. On vrlo dobro zna da otvoreni pokušaj stvaranja trećeg entiteta bez međunarodne suglasnosti nema realne šanse i mogao bi izazvati ozbiljnu krizu. Zato HDZ BiH danas uglavnom djeluje kroz strategiju postupnog jačanja “faktičke autonomije”: kontrola javnih poduzeća, energetike, medija, obrazovanja, lokalne administracije i političkih mehanizama veta unutar Federacije. Zbog toga se može očekivati da će Plenković nastaviti igrati ulogu umjerenog europskog posrednika koji javno govori o europskoj BiH i stabilnosti, dok će istodobno diplomatski podržavati jačanje institucionalne pozicije Hrvata u BiH. HDZ Hrvatske pokušava postići dio političkih ciljeva koje bi treći entitet ostvario, ali bez formalnog razbijanja postojećeg ustavnog okvira BiH. To je važno jer bi otvorena podrška trećem entitetu odmah izazvala nekoliko ozbiljnih posljedica: sukob s dijelom EU-a, optužbe za revizionizam Daytona, destabilizaciju odnosa sa Sarajevom i potencijalno otvaranje pitanja granica na Balkanu. Plenković je političar koji takve rizike gotovo sigurno neće preuzeti ako se međunarodni okvir dramatično ne promijeni.
