Na zatvorenoj sjednici saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost koja je pod predsjedanjem SDP-ova Ranka Ostojića održana 1. listopada raspravljalo se o tome kako je uopće bilo moguće da više od 30 tisuća tona otpada bude dovezeno u Gospić i nezakonito odloženo. Toj su sjednici nazočili predstavnici Državnog inspektorata, Državnog odvjetništva i Carinske uprave, a poziv je upućen i čelnicima SOA-e. Oni se nisu pojavili, ali su dostavili izvješće – klasificirani dokument – u kojem stoji da je SOA još 2022. imala informacije o dovoženju otpada u Gospić i da ih je dostavila policiji, USKOK-u i Državnom inspektoratu.
Kao predsjednik odbora, Ranko Ostojić je nakon sjednice dobivene podatke iznio u javnost. Tom jeftinom politizacijom i populizmom zapravo se uvalio u nemali problem jer je SOA-ino izvješće dostavljeno saborskom odboru kao klasificirani dokument. Bivši ravnatelj policije u Vladi Ivice Račana i ministar policije u Vladi Zorana Milanovića sa sjednice saborskog odbora koja je bila zatvorena za javnost – i na kojoj ni njegovi članovi i ostali sudionici nisu smjeli imati mobitele – izašao je pred novinare i svjesno otkrio dio sadržaja SOA-ina dokumenta. Prije svega, otkrio je javnosti da SOA od 2022. ima informacije o gospićkom slučaju te da je o svemu još tada izvijestila nadležne institucije: policiju, USKOK i Državni inspektorat.
U izjavi za novinare HDZ-ov član tog odbora Ante Sanader naknadno je prozvao Ostojića. “Oni koji su vam iznosili te podatke imaju svoju odgovornost. Ja nisam iznad zakona, a on ne poštuje zakon ni ono što je potpisao, to najbolje pokazuje kakvog smo ministra unutarnjih poslova imali”, rekao je HDZ-ovac, no nakon toga tema Ostojićeva iznošenja klasificiranih podataka u javnom prostoru potpuno je zanemarena. Ostojić je, dakle, iznošenjem dijela povjerljivog, odnosno klasificiranog dokumenta zaista prekršio zakon, točnije rečeno: počinio je kazneno djelo. Konkretno, djelo iz članka 347. Kaznenog zakona – Odavanje tajnih podataka. U stavku 1. tog članka eksplicitno se navodi da onaj tko tajne podatke koji su mu povjereni učini dostupnima neovlaštenoj osobi može biti kažnjen zatvorskom kaznom u trajanju od šest mjeseci do pet godina. Ostojić je, istini za volju, saborski zastupnik pa ima imunitet od kaznenog progona. Ako ga DORH odluči kazneno goniti, mora zatražiti od saborskog Mandatno-imunitetnog povjerenstva da mu ukine imunitet.
Ugrozio sigurnost
Njegovim kritičarima prilično je jasno da predsjednik saborskog odbora koji ima pristup tajnim podacima nema zakonsko pravo na svoju ruku pustiti informacije u javnost prije nego što nadležno tijelo, odnosno SOA, s njih službeno skine oznaku tajnosti. Iznošenjem podataka uz tvrdnju da je SOA imala “izvor” na terenu, Ostojić je, objašnjavaju nam upućeni, potencijalno ugrozio sigurnost tog izvora te kompromitirao operativne metode obavještajne agencije.
Prigovara mu se i da je prerano iznosio podatke, posebice kada se zna da je glavni državni odvjetnik Ivan Turudić gotovo istodobno najavio proširenje istrage u gospićkoj aferi, pa postoji mogućnost da će Ostojićev istup otežati daljnji kazneni postupak protiv počinitelja ekocida u Gospiću.
U HDZ-u, razumljivo, tvrde da je selektivnim plasiranjem informacija Ostojić ignorirao sigurnosne protokole, pretvarajući nacionalnu politiku u alat za dnevnopolitičke obračune. U zaštitu mu je, pak, priskočila kolegica iz stranke Možemo Sandra Benčić, rekavši da je službeno zatražila deklasifikaciju SOA-inih dokumenata i izvješća vezanih uz ličku ekološku katastrofu. Međutim, činjenica je da u trenutku kada je Ostojić sporne podatke predočio javnosti dokumenti nisu bili deklasificirani, a nisu deklasificirani ni danima nakon toga, što bi vječna studentica prava Benčić morala znati. Njezini kolege pravnici objašnjavaju nam da je ovdje, uz ostalo, riječ i o kršenju Zakona o tajnosti podataka, u kojem je definirana obveza čuvanja tajnosti. Osobe koje ostvare pristup klasificiranim podacima, što su u ovom slučaju zastupnici na zatvorenoj sjednici Odbora, dužne su ih čuvati i s njima postupati u skladu sa zakonom. Članovi odbora prije sjednice potpisuju izjavu kojom pod materijalnom i kaznenom odgovornošću jamče da informacije iznesene u dvorani neće dospjeti u javnost.
Službeni zahtjev
Pojednostavljeno rečeno, Ostojić je neovlašteno otkrio sadržaj SOA-ina dokumenta, što sa sobom nosi posljedice. Iznošenje klasificiranih podataka nakon zatvorene sjednice otvara pitanje kaznene odgovornosti za odavanje službene tajne. Prema Kaznenom zakonu, neovlašteno otkrivanje tajnih podataka, posebice onih koji obuhvaćaju operativne izvore i metode SOA-e, povlači sa sobom istragu nadležnih tijela o postupcima članova odbora. Ono što je Ostojić učinio u Kaznenom se zakonu definira kao kazneno djelo “odavanja tajnih podataka”. U slučaju saborskih zastupnika to otvara pitanje skidanja parlamentarnog imuniteta te zahtjeva za smjenu s dužnosti člana odbora ili, u Ostojićevu slučaju, predsjednika odbora.
Da bi Ostojiću ili bilo kojem drugom zastupniku bio skinut imunitet nepovredivosti kako bi se protiv njega poveo kazneni postupak, nužno je odobrenje Sabora. Procedura ide tako da DORH, ili u pojedinim slučajevima sud, šalje službeni zahtjev predsjedniku Sabora, koji ga odmah prosljeđuje Mandatno-imunitetnom povjerenstvu (MIP). Povjerenstvo se hitno sastaje i raspravlja o zahtjevu. Iz dugogodišnje prakse proizlazi da MIP uvijek odobrava skidanje imuniteta kada DORH ili sud to zatraže radi provedbe kaznenog postupka kako se Sabor ne bi pretvorio u štit od kaznenog progona. Odluka MIP-a zatim ide na glasanje pred sve zastupnike u sabornici. Tek kad Sabor većinom glasova potvrdi odluku, imunitet se smatra službeno skinutim, a onda i pravosudna tijela mogu nastaviti kazneni progon po članku 347. Kaznenog zakona.
U povijesti moderne Hrvatske bilo je nekoliko vrlo zvučnih i dramatičnih slučajeva nalik na ovaj Ostojićev, u kojem su visoki dužnosnici i zastupnici bili optuživani ili procesuirani zbog odavanja državne tajne, klasificiranih dokumenata ili transkripata. Jedan od najpoznatijih slučajeva iz ove domene zabilježen je početkom dvijetisućitih, kada je vođena velika istraga o curenju dokumenata iz SOA-ine prethodnice – Protuobavještajne agencije (POA). U to su vrijeme saborski zastupnici oporbe, predvođeni SDP-ovim Šimom Lučinom, javno u medijima i na konferencijama iznosili pojedinosti o tajnim operacijama prisluškivanja i praćenja novinara i političara, pa se iz tog vremena pamti afera s Helenom Puljiz. Iako su pljuštale međusobne optužbe zbog odavanja državne tajne između saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost i vrha obavještajnog aparata, priča je okončana smjenama u vrhu agencije, a zastupnici nisu kazneno procesuirani.
Najveći politički potres vezan uz odavanje državnih tajni dogodio se nakon 2000., kada su tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića politička desnica i braniteljske udruge optuživale da je stranim novinarima otvorio predsjedničke arhive s oznakom tajnosti te da je haškim istražiteljima dostavio takozvane predsjedničke transkripte svojeg prethodnika Franje Tuđmana. Mesić se branio tvrdnjom da je suradnja s Haškim sudom bila ustavna obveza RH te da dokumenti nisu predani neovlašteno. Iako pravosudni postupak nikada nije pokrenut, taj slučaj godinama je u javnom prostoru tretiran kao odavanje najvećih državnih tajni.
Nekadašnji HDZ-ov ministar obrane iz Sanaderove vlade, Berislav Rončević, našao se pod povećalom javnosti u jeku afere “Kamioni”. Tijekom pravnih i političkih bitaka u tom slučaju u medijski prostor neumorno su curili dokumenti iz Ministarstva obrane s oznakom vojne i državne tajne. Premda se fokus prebacio na suđenje za korupciju i zloporabu položaja, unutar sustava su ipak vođene interne istrage o tome tko iz političkih krugova hrani medije klasificiranim dokumentima.
Operativne metode
Nekoliko puta zastupnici su u sabornici, koristeći institut imuniteta, čitali anonimno dostavljene dokumente povezane s DORH-ovim i USKOK-ovim istragama ili poreznim nadzorom nad velikim tvrtkama. U tim je okolnostima država doista redovito pokretala istragu protiv nepoznatog počinitelja iz sustava koji je dokument dostavio zastupniku, a sam zastupnik ostajao bi zaštićen imunitetom.
Slučaj koji dio javnosti još vrlo dobro pamti odvijao se u vrijeme potrage za tada odbjeglim generalom Gotovinom. U to je doba vođena istraga o mreži njegovih pomagača, a u javnost je procurio strogo povjerljivi POA-in operativni dokument, odnosno interno izvješće koje je ta agencija poslala predsjedniku Mesiću i premijeru Ivi Sanaderu. U njemu su detaljno opisane sumnje da kontroverzni poduzetnik Hrvoje Petrač financira bijeg generala Gotovine. Navedena su i imena novinara, odvjetnika te javnih osoba koje su navodno bile dio te mreže. Ubrzo je dokument u cijelosti u javnost plasiran preko Nacionala. Objava je izazvala ogroman međunarodni i unutarnji skandal jer je razotkrila operativne metode i saznanja tajne službe u najosjetljivijem političkom trenutku za RH, pa su uslijedile smjene u vrhu obavještajnog aparata.
U novije vrijeme pamti se afera s bivšim policijskim informatičarom Franjom Vargom, koji je izrađivao lažnu SMS korespondenciju za potrebe Zdravka Mamića i bivšeg gazde Agrokora Ivice Todorića kako bi diskreditirao pravosudne dužnosnike. Blaž Curić, kum tadašnjeg zamjenika šefa HDZ-a Milijana Brkića, uhićen je jer je Vargi dojavio da je pod tajnim mjerama praćenja i da mu se priprema uhićenje, čime je kompromitirao tajnu uskočku istragu. Curić je možda i jedini akter s javne scene koji je zbog toga osuđen na dvije godine zatvora. No njega, za razliku od zastupnika Ostojića, nije štitio imunitet. Osim toga, političari rijetko budu osuđeni zbog odavanja tajni jer i Europski sud za ljudska prava obično balansira između zaštite tajnosti i prava javnosti da zna.
Politička procjena
Ostojić je u povodu ovog slučaja izjavio da se ne boji pritisaka i sam je pozvao Sabor da mu skine imunitet ako vladajući smatraju da je počinio kazneno djelo, uz opasku da je radio u javnom interesu kako bi razotkrio ekocid. Afere poput ove inače prate Ostojića još iz ministarske ere, pa su tako svojedobno HDZ-ovci optuživali MUP da je pod Ostojićevim vodstvom neovlašteno i bez sudskih naloga tražio izliste telefonskih kontakata čelnika SOA-e, uključujući i tadašnjeg ravnatelja Josipa Buljevića, te pojedinih Agrokorovih menadžera. Te je optužbe Ostojić odbacivao naglašavajući da je policija provodila zakon i da su otkrili krtice u sustavu, odnosno policajce koji su kriminalcima odavali tajne podatke iz istraga. Afera je u konačnici rezultirala smjenama u vrhu policijskog i obavještajnog sustava, a Ostojić je prošao neokrznuto. Unutarstranački sukobi u SDP-u rezultirali su, pak, optužbama Slavka Linića na Ostojićev račun. Nakon što ga je tadašnji premijer Milanović smijenio, Linić je javno optužio Ostojića i Milanovića da su zloupotrijebili PNUSKOK da bi ga tajno pratili, prisluškivali i obiteljski špijunirali, što je Ostojić nazvao udarom na policiju. Osobno je pozvao saborski odbor i institucije da provedu nadzor nad MUP-om kako bi se dokazalo da nije bilo ilegalnog praćenja. Saborski nadzor naknadno je potvrdio da nadzora nije bilo.
Niz HDZ-ovaca Ostojića je optuživao da je izravno upravljao tajnim operacijama i naložio praćenje nekadašnjeg čelnika Mosta Bože Petrova u jeku pregovora o sastavljanju Vlade krajem 2015., pa je Ostojić protiv onih koji su ga optuživali podnosio privatne tužbe zbog klevete.
Vladajući sada u ovom Ostojićevu slučaju upozoravaju na kršenje Zakona o tajnosti podataka, u širem smislu i Kaznenog zakona. Kad politički suparnici poput Sanadera izjave da oni koji su te podatke iznosili imaju svoju odgovornost i da zakone treba poštovati, aludiraju na potencijalnu kaznenu odgovornost. U skladu s time, teoretski u slučaju Ostojić može doći do kaznenog progona uz uvjet da DORH zatraži skidanje njegova imuniteta, nakon čega bi SDP-ovac postao običan građanin u kaznenom postupku. Pravno gledano, put do toga posve je otvoren, ali u realnosti se najčešće događa da postupak ne bude pokrenut, ali ne zbog zakonske nemogućnosti, nego zbog političke procjene vladajućih. Pokretanje kaznenog postupka protiv šefa odbora zato što je javnosti otkrio da su institucije godinama ignorirale tisuće tona ilegalnog opasnog otpada moglo bi u javnosti stvoriti kontraefekt i Ostojića pretvoriti u zviždača i političku žrtvu. Pitanje je koliko je to HDZ-u i premijeru Plenkoviću trenutačno u interesu.
