Ako netko misli da je u SAD-u i Europi glavna tema i dalje Ukrajina, jako se vara. Naime, s obje strane Atlantika političkim i medijskim prostorom dominiraju Epsteinovi tajni dosjei. I to s razlogom. Ta je afera u SAD-u, ali i u europskim, prije svega zapadnim državama, otvorila duboku jamu koja ubrzano guta donekle pozitivnu percepciju javnosti o njezinim elitama. Zapad je i puno prije spomenute afere ubrzano klizio u dekadenciju, gotovo identičnu onoj koja je obilježila suton europskih antičkih civilizacija – grčke i rimske.
Pojedina umjetnička djela poznatih slikarskih majstora oslikavaju njezine razmjere u tim drevnim društvima, pa nije teško povući paralele s ovim što se događa na zapadu. Slike raskalašenih zabava i orgija u kraljevskim i carskim dvorcima i palačama antičkih velikaša utkane su u privatne živote i mnogih suvremenih moćnika koji zbog golemog bogatstva više ne znaju što bi radili sami sa sobom, a najmanje znaju i žele pronaći svoj unutarnji mir. Sve moralne granice odavno su srušene, a osjećaj nedodirljivosti to je samo pojačavao. Međutim, neki su moderni izumi uništili tu percepciju: nova tehnologija i društvene mreže, alati koje su, paradoksalno, sami stvorili za potpuni nadzor masa.
Nove tehnologije omogućile su izravan uvid u opačine svih vrsta i distribuciju tog sadržaja u javni prostor. Za početak samo prema nadležnim pravosudnim tijelima, a onda i prema svima nama. Milijuni kompromitirajućih fotografija i dokumenata vezanih uz Epsteina i njegov “otok razvrata”, ukazuju na zloporabu moći, zataškavanje, korupciju i svakojake druge prljavštine neviđenih razmjera. Danas se više jednostavno ništa ne može skriti.
Krug pakla
Razmjeri razvrata kraljevskih, političkih, poslovnih i drugih elita uključenih u ovaj istinski krug pakla frapantni su. I dok u Europi zbog toga padaju prve političke glave, tresu se monarhije i vlade, a utjecajnih korisnika Epsteinova osmišljenog modela zabave ima i u Francuskoj, čak i u kabinetu sadašnje njemačke vlade pa je moguće još štošta očekivati, u SAD-u je situacija potpuno suprotna. Ondje nema ni najmanjih naznaka bilo kakvih ostavki ili pokretanja sudskih procesa s ciljem kažnjavanja korisnika perverznih usluga, čak ni s ciljem zaštite žrtava, prije svega onih maloljetnih.
Iako je Trump u predizbornoj kampanji obećao da će objaviti tajne dokumente, nakon ulaska u Bijelu kuću to nije želio učiniti. Tek je pod pritiskom javnosti objavio samo mali dio toga, što je potaknulo demokrate da ga i politički, kroz Kongres i medije pod njihovom kontrolom, prisile da objavi o preostali dio tajne dokumentacije. Međutim, kada je Trump popustio, u pokrenutoj lavini ispostavilo se da je puno više “korisnika usluga” preminulog seksualnog prijestupnika bilo u demokratskim redovima, iako se ni republikanci nisu baš suzdržavali, a ima ih i u sadašnjoj Trumpovoj administraciji.
Ali očito je Demokratska stranka bila spremna žrtvovati neke svoje bivše teškaše poput bračnog para Clinton kako bi mogla napadati Trumpa. Ne toliko zbog njegove moguće inkriminirajuće uloge u ovoj aferi, koliko iz čistih političkih razloga i činjenice da je u ovakvim slučajevima bolje djelovati s pozicije oporbe negoli vlasti. S oporbom se šokirana i nezadovoljna javnost uvijek više solidarizira, pogotovo ako vlast ništa ne poduzima u pravosudnom smislu. A tu se ne poduzima ništa.
Nanjušili krv
Zasad su, pravosudno gledano, glavom platili samo Jeffrey Epstein i njegova ključna suradnica u spomenutim prljavštinama Ghislaine Maxwell, bivša pripadnica britanskog “jet-seta” i kći poznatog američkog medijskog magnata Roberta Maxwella, Židova koji je iz rodne Čehoslovačke pobjegao od nacističkog terora. I to su platili još u vrijeme nekih bivših administracija. Naime, Trump sada u potpunosti kontrolira ministarstvo pravosuđa, što znači i FBI, i jasno je da bi mogao pokretati sudske procese ako bi htio: jer nisu kriminalci samo Epstein i Maxwell, nego i korisnici njihovih usluga. Zato u Europi i padaju krupne glave. Trump se očito nečega boji, vjerojatno činjenice da bi pravosudni postupci uništili same temelje američkog društva s obzirom na prljavštinu koja bi mogla izaći na vidjelo.
Ali demokrati ne miruju. Tako je na saslušanju u Kongresu prije nekoliko dana Trumpovoj glavnoj državnoj odvjetnici Pam Bondi bilo i postavljeno pitanje zašto se ne procesuiraju počinitelji, što bi bila i kakva-takva satisfakcija za žrtve, no ona je izbjegla odgovor. Preciznije, strelice je uputila u suprotnom smjeru, postavivši retoričko pitanje zašto sve prijašnje administracije, počevši od Obamine, nisu ništa poduzele da se krivci kazne, dok ova Trumpova barem nešto pokušava učiniti. Ali demokrati su očito “nanjušili krv” pa Trumpu predstoje teški tjedni i mjeseci u kojima bi se itekako mogli potresti temelji društva. Jedan od tih temelja – onaj medijski, potresa se više nego ikad. Naime, početkom veljače Jeff Bezos, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu i vlasnik Amazona, koji je 2013. postao i vlasnik poznatog srednjostrujaškog liberalnog medija The Washington Post, otpustio je čak trećinu novinara, a opća je procjena da će se taj čuveni medij i potpuno ugasiti.
Pojavile su se i glasine kako je time Bezos pogodovao Trumpu. Naime, tijekom Trumpova prvog mandata Bezos je čvrsto stajao uz njemu neugodan WP čak i kada je prijetila opasnost da će ga upravljanje tim medijem koštati milijarde dolara u vladinim ugovorima. Ovog je puta sve potpuno drugačije. Uoči Trumpove druge inauguracije, Bezosov Amazon potpisao je ugovor o sponzoriranju s 40 milijuna dolara dokumentarca “Melania”, čija je premijera održana nedavno, naravno, u nazočnosti predsjednika Trumpa i prve dame.
Lijek za probleme
Ali kako ipak ne bi sve prepustio slučaju, tj. da afera Epstein ne bi potresla same temelje SAD-a do granice pucanja, Trump bi se vrlo lako mogao poslužiti i prokušanom američkom metodom rješavanja opasno nagomilanih unutarnjih problema i sukoba – pokretanjem malog pobjedonosnog rata! Najviše pritom mislim na Iran, jer svi potezi administracije od Nove godine do sada idu upravo u tom smjeru. Kina i Rusija početkom siječnja već su se suočile s gubitkom Venezuele, a slična sudbina prijeti i Kubi. Pozivajući se na izvore iz američke administracije, The New York Times prošlog je tjedna napisao kako bi kubanski režim mogao pasti do kraja ove godine.
Ovdje bih dodao kako sam siguran da Rusija i Kina neće prstom mrdnuti kako bi zaštitili svog višedesetljetnog bliskog ideološkog saveznika, iako će se možda poneki ruski tanker s naftom uspjeti probiti kao humanitarna pomoć, ali to ništa neće promijeniti na stvari. Režim je osuđen na propast jer narod u suprotnom neće imati što jesti. Sva kubanska industrija, poljoprivredne farme i javni prijevoz, baziraju se na nafti. Još prošle godine Trump je Kinu izbacio i iz kontrole Panamskog kanala snažnim pritiskom na tamošnju nejaku vladu da opozove sporazum s izvjesnom hongkonškom tvrtkom koja nadzire infrastrukturu na izlazu i ulazu u kanal, pa je potpuno jasno da SAD namjerava pod svoj puni nadzor staviti sve globalne plovne putove i time kontrolirati svjetsku trgovinu.
Pa iako ni Kina ni Rusija s tim zemljama nemaju formalne savezničke odnose koji bi ih prisilili da im pruže vojnu zaštite od bilo koje države koja bi zaprijetila njihovu suverenitetu, jasno je da njihov trajni gubitak ne samo da bi uništio kineske i ruske unosne poslove i investicije, prije svega u energetskoj i vojnotehničkoj sferi koji se temelje na potpisanim sporazumima o sveobuhvatnom strateškom partnerstvu, nego bi to u međunarodnoj zajednici narušilo reputaciju Moskve i Pekinga kao pouzdanih partnera koji mogu zaštititi svoje i interese onih zemalja koje svoje razvojne planove vide u suradnji s tim azijskim megadržavama kao alternativu Zapadu.
Svečanost i rat
Kad je riječ o Iranu, posljedice za Peking i Moskvu ovisit će u prvome redu o rezultatu američke vojne operacije. Ako bi ona dovela samo do materijalnih šteta na vojnoj i civilnoj nuklearnoj i drugoj infrastrukturi, to bi bilo manje važno, no ako bi zbog nje bila detronizirana državna vlast koja je prošlog tjedna svečano obilježila 47. godišnjicu čuvene iranske Islamske revolucije, koja je okupila stotine tisuća građana u središtu Teherana, to je sasvim druga stvar. Kina i Rusija mogu otrpjeti iranske materijalne štete od američkih udara i kasnije sudjelovati u obnovi zemlje, ali bi ustoličenjem proameričke vlade u Teheranu dugoročno izgubile Iran (i naftu za Kinu i prometni koridor Sjever – jug za Rusiju).
Dakle, mali pobjedonosni rat s Iranom Trumpu bi popravio imidž među biračima i skrenuo pozornost s afere Epstein i unutarnje politike općenito na vanjsku. Ali to nikako ne bi bilo dovoljno da spriječi, kako se sada čini, teški poraz Republikanske stranke na predizborima 3. studenoga ove godine. Za takvo što, osim pobjede nad Iranom, prijeko mu je potreban i mirovni sporazum o završetku ukrajinskog rata, i to do početka svibnja, iako nije sigurno da bi i tada izbjegao poraz koji bi mu uvelike ograničio provedbu zacrtanih politika u preostalim dvjema godinama mandata. U Moskvi je u posljednja dva tjedna primjetno zaoštravanje službene retorike prema američkoj politici u odnosu na pregovore o Ukrajini, ali i ne samo na to.
Retorika, dakle, postaje oštrija i odlučnija. O njoj više malo kasnije u tekstu, a sada bih samo rekao kako se ona svodi na konstataciju da s Moskvom više nitko ne vodi prave pregovore, već pregovaraju međusobno samo SAD i Europa, a Rusiju žele dovesti pred svršen čin. Moskva smatra da su europski lideri uspjeli skrenuti Trumpa s puta dogovora prihvaćenog na summitu na Aljasci 15. kolovoza prošle godine. Naime, ruski visoki dužnosnici i analitičari bliski Kremlju tvrde da Moskva još nije službeno dobila ni famozni Trumpov mirovni plan od 20 točaka, već da o njemu zna jedino ono što se može doznati iz zapadnih medija. A ono što je doznala, nikako joj se ne sviđa.
Izgubljeni duh
Naime, kako je prošlog tjedna ponovio ruski šef diplomacije Sergej Lavrov u intervjuu za BRICS TV, a onda i u službenom obraćanju zastupnicima državne Dume, tzv. duh Aljaske potpuno je nestao iz američkog vanjskopolitičkog diskursa. Taj je “duh” predstavljao dogovor Donalda Trumpa i Vladimira Putina o načinu rješavanja ukrajinskog rata, a bio je to prvi put da je neki zapadni čelnik prihvatio ruske uvjete za završetak rata, koji uključuju jamstvo da Ukrajina neće postati članica NATO saveza, pravo na uporabu ruskog jezika za rusku etničku zajednicu i ruskojezične Ukrajince te ukrajinske pravoslavne crkve moskovskog patrijarhata, kao i sigurnosna jamstva za sve – i za Ukrajinu i za Europu i za Rusiju.
Rusija je u tom smislu učinila znatne ustupke, svjesna nužnosti kompromisa za bilo koji sporazum, te je, kako je rekao Lavrov, odustala od dijelova teritorija dviju od četiri anektirane ukrajinske regije s početka listopada 2022. godine – zaporiške i hersonske, tj. pristala je na njihovo razgraničenje po trenutačnoj crti bojišnica. Donbas bi pripao Rusiji u cijelosti. Kako navode ruski analitičari, Putin je također odustao od zahtjeva za velikim smanjenjem ukrajinske vojske.
Međutim, kako je dalje rekao Lavrov, od postignutog dogovora na Aljasci više nije ostalo ništa pa je očito da je Trump popustio pred pritiskom saveznika. To je za Rusiju neprihvatljivo i ona od postignutog dogovora nikad neće odustati jer je to minimum koji se odnosi na ključne ruske nacionalne interese, a kada su oni u pitanju, “kompromisa nema”, rekao je Lavrov. Pritom je oštro kritizirao Trumpove poteze u Venezueli, Iranu i na Kubi, kao i prijetnje drugim državama uvođenjem sankcija i carina budu li kupovale rusku naftu, a kritizirao je i američke vojne poteze usmjerene na blokadu prijevoza tankera s ruskom naftom.
Mala nada
Ovo je prvi put da je na tako visokoj razini Moskva oštro kritizirala Washington, iako je primjetno kako Putin još gaji određenu nadu u dogovor s Trumpom, što se vidi iz nešto blažih priopćenja njegova glasnogovornika Dmitrija Peskova. U svemu ovome nedvojbeno je da je Rusija početkom godine uvelike pojačala zračne napade na cijelu Ukrajinu, posebno na glavni grad Kijev, i na energetsku i prometnu infrastrukturu, što u težak položaj dovodi ne samo ukrajinsku vojsku i njezinu opskrbu, nego i civilno stanovništvo.
Pritom je, neovisno o početku pregovora u trostranom formatu Rusija – Ukrajina – SAD u Abu Dhabiju, Moskva ponovno počela odašiljati poruke da će sve svoje zacrtane ciljeve postići, ako ne za pregovaračkim stolom, onda vojnim putem. Ali ako je netko mislio da je Lavrov oštro govorio o SAD-u, što bi tek rekao za njegove riječi upućene Europi. Nju je Rusija, čini se, posve isključila iz mogućnosti normalizacije odnosa, barem u srednjoročnoj perspektivi i dok su na vlasti sadašnje elite. Nakon što je Emmanuel Macron prije desetak dana u Moskvu tajno poslao svog izaslanika s ciljem pokušaja obnove francusko-ruskog dijaloga na vrhu, u čemu nije uspio, stigao je odgovor ministra Lavrova izrečen u navedenom intervjuu za BRICS TV.
Taj je Macronov pokušaj nazvao “jadnom diplomacijom” te je francuskog predsjednika pozvao da smogne hrabrosti i da, ako to već želi, sam nazove Putina telefonski, a on će se uvijek javiti bez obzira na to tko zove. U svom obraćanju Dumi Lavrov je bio izrazito oštar prema Europi, rekavši kako je ona prekinula dijalog i da ga stoga ona mora i prva pokrenuti. Pritom je dodao kako Rusija više nikada neće prva povući bilo kakav potez koji će ići u smjeru obnove dijaloga s “rusofobnom Europom”.
Hladni rat
Između Europe i Rusije će nakon ukrajinskog rata, koji će prije ili poslije završiti, vjerojatno bez stvarnog pobjednika, prije zavladati novi hladni rat nego prevladati dijalog. Iako ni dijalog ne smije biti isključen. O tome svjedoče i sve češći signali čelnika pojedinih europskih država, među ostalima, i Macronovi. On je na prošlotjednoj Europskoj industrijskoj konferenciji u Antwerpenu dao začuđujuće točnu dijagnozu stanja u kojem se našla Europska unija. Rekao je kako se Europa odrekla ruskih energenata 2022. godine, ali da još nije pronašla sigurnu alternativu; Kina pak ne samo da nije postala veliko tržište za naše proizvode nego nam je postala konkurent; Amerikanci nam podmeću noge, zelena energija upropastila je industriju koja bježi u sigurnije američke luke i u Kinu, itd.
Macron se, zajedno s Ursulom von der Leyen, zalaže i za jedinstvenu europsku vojsku, ali i za atomsku energiju umjesto zelene – obnovljive, koja je i skupa i nedostatna, a ne bježi ni od nekog oblika federalizacije EU-a radi lakšeg donošenja odluka i bržeg reagiranja na probleme, što je prije desetak dana predložio bivši talijanski premijer i bivši predsjednik ECB-a Mario Draghi.
Macronov je problem što ni Amerikanci ni NATO ne žele ni čuti o jedinstvenoj europskoj vojsci, a federalizaciju ne želi čak ni Draghijeva matična zemlja Italija sa svojim desničarskom vladom, koja uz mnoge druge članice teži barem zadržavanju, ako ne i jačanju nacionalnog suvereniteta.
Istodobno njemački kancelar Friedrich Merz, kako je izvijestio Politico, kritizira Nijemce zbog lijenosti koja je jedan od glavnih uzroka gospodarske krize, jer im je radni učinak navodno manji od mnogih europskih zemalja, dok njemačka javnost, istodobno, prema najnovijim istraživanjima, u kojima se za to zalaže oko 54 posto ispitanika, od njega traži početak razgovora s Putinom. Isto traži i većina u stranci CDU kojoj je na čelu. Znakovito je također kako je prošloga tjedna njemački ministar obrane Boris Pistorius (SPD) rekao da su njemačka vojna skladišta ispražnjena i da zemlja više neće isporučivati oružje Ukrajini.
Poluge pritiska
Paralelno, visoka predstavnica EU-a za vanjsku politiku Kaja Kallas 11. je veljače izjavila da će bilo koji sporazum SAD-a i Rusije o Ukrajini morati dobiti suglasnost Europe jer će u protivnom biti osuđen na propast. Drugim riječima, gura EU za pregovarački stol, pri čemu kaže kako i EU ima svoje poluge pritiska, ali ne na Ukrajinu koja se postojano pritišće, nego na Rusiju. Tražit ćemo smanjenje brojnosti ruske vojske u sklopu sporazuma – ni manje ni više ispalila je Kallas i izazvala već poznate reakcije Moskve koje se odnose na njezinu sposobnost za obavljanje te dužnosti.
Istodobno, Matthew Whitaker, američki veleposlanik u NATO-u, prošlog je tjedna Ukrajini, kroz sporazum o popisu prioritetnih zahtjeva za Ukrajinu (PURL) koji su SAD i NATO potpisali u srpnju, obećao nove količine američkog oružja dok se god ne potpiše sporazum o završetku rata. To je gotovo isto ono što je govorio i Joe Biden, s tom razlikom što je on upotrebljavao izraz “dok bude potrebno” i što je Ukrajini oružje isporučivao bez europskih posrednika. Sklon sam mišljenju da Trumpu uopće nije u interesu da se sporazum o Ukrajini postigne što prije. On je SAD lukavo izvukao iz obaveze neposrednog naoružavanja Ukrajine i moguće opasne eskalacije s Rusijom, iako Ukrajina i dalje ratuje njegovim oružjem i koristi njegove obavještajne resurse, pri čemu američke vojne korporacije masno zarađuju.
Osim toga, Europu čvrsto drži za gušu vječnom prijetnjom ruskim strašilom. Trump je sklon europskim nacionalnim državama i neskriveno mrzi Europsku uniju te je drži u šahu, a ona se nema snage tomu suprotstaviti. Štoviše, cijela koncepcija Europske unije, od njezina početka, temeljila se na američkom obrambenom kišobranu. U konvencionalnom naoružanju to će se postupno nivelirati kroz nametnuta američka izdvajanja članicama NATO-a za naoružanje odnosno europsku militarizaciju, što traži sam Washington. Ali SAD nikada neće dati priliku Europi da geopolitički solira, a isto tako neće dopustiti izgradnju njezina samostalnog nuklearnog kišobrana koji bi zamijenio američki.
Uspavani raj
Još sam davno pisao kako je Europa za SAD od Drugog svjetskog rata bila i ostala idealna “odskočna daska” za projiciranje američkih vojnih interesa u Africi, Bliskom istoku i srednjoj Aziji.
Ni cijela ova nova Trumpova nacionalna i obrambena strategija neće se promijeniti nakon njegova odlaska s vlasti, čak ni ako ga zamijeni neki demokratski predsjednik. Trumpov drugi mandat nije anomalija, već želja struktura koje imaju stvarnu moć u američkom društvu. Trump će trajati dok im bude od koristi.
Zasad ulogu koju su mu dodijelili na geopolitičkom planu odlično igra. S druge strane, Europa se, iznenada, iz uspavanog raja koji je desetljećima razmišljao samo o svom razvoju na jeftinoj ruskoj energiji i američkoj sigurnosnoj zaštiti, našla u krajnje nezavidnoj situaciji da više samostalno ne odlučuje o svojoj sudbini. Bez stvarne vojne moći i bez prirodnih resursa, mora birati između dvije opcije: položaja sretnog vazala ili nesretnog roba.
Nije problem zaključiti koju će ulogu radije prihvatiti nakon spoznaje da je sve drugo uzaludno. Trumpu će se na kraju morati priznati da je barem za neko vrijeme potukao ruske i kineske vanjskopolitičke ambicije, uključujući i one zbog kojih je oformljen BRICS, i uništio europske snove o geopolitičkoj autonomiji, dok mu najteža bitka zapravo predstoji na američkom političkom tlu. O tome kakva će na kraju ostati Amerika – ujedinjena i jača ili razjedinjena i slaba – ovisit će i dugotrajnost Trumpovih geopolitičkih uspjeha. Jer geopolitika je kao živi organizam: ako nisi fit i u formi, doživljavaš poraze. I obrnuto.
Teheranu je ponuđena samo kapitulacija
Trump je u Bijeloj kući ugostio izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i s njim, umjesto planiranih 45 minuta, razgovarao iza čvrsto zatvorenih vrata čak tri sata. Tema je zapravo bila “usklađivanje satova”, odnosno zajednički potezi vojnog karaktera protiv Irana, u čemu je Izrael, kao bliskoistočni strateški saveznik SAD-a, neizostavna, odnosno ključna karika. Izrael potpuno otvoreno govori kako je spreman i sam izvršiti snažne zračne napade na Iran, pri čemu bi mu SAD trebao osigurati samo snažnu protuzračnu potporu od iranskih dalekometnih balističkih raketa.
Nakon sastanka Trump je gotovo otvoreno zatražio iransku kapitulaciju pred američkim zahtjevima.
A oni su: potpuno odustajanje Teherana od obogaćivanja uranija u civilne svrhe, prekid razvoja inače i više nego respektabilnog iranskog raketnog programa i njegovo svođenje na mogućnost da posjeduje rakete dometa do svega 300 kilometara. Trump je rekao kako Teheran dobro zna što mu se dogodilo u prošlogodišnjoj američkoj vojnoj operaciji “Ponoćni čekić” i da ne smije ponoviti istu pogrešku. Drugim riječima, Teheran bi morao kapitulirati želi li izbjeći novi, vjerojatno još razorniji američki napad.
Ili je naivan ili se pretvara da je naivan
Putin je još prije dvije godine javno priznao ruskoj javnosti kako je pogriješio i bio naivan kada je vjerovao da Zapad zaista želi ravnopravne odnose s Rusijom na temelju međusobnog uvažavanja. Griješi li sada opet kad vjeruje Trumpu, ne znam, ali znam da ruska javnost već dulje vrijeme kritizira sve ono što se Rusiji događa u kontekstu samog vođenja rata, ali i na međunarodnoj pozornici, gdje Trump sve odlučnije napada ili preotima zemlje koje su Rusiji partnerske.
To je u neku ruku potvrdio i Lavrov u obraćanju Dumi, kada je rekao kako SAD tjera sve konkurente iz zapadne hemisfere prisvajajući je za sebe, dok istodobno udara na Iran, a američki dužnosnici krstare Armenijom, Azerbajdžanom i srednjom Azijom, tj. neposrednom zonom ruskog utjecaja od kojeg, čini se, ostaje sve manje. Zapravo Lavrov ispravno detektira probleme za Rusiju, ali ne nudi recept kako ga ih otkloniti. Pritom Putin nastavlja igrati svoju vanjskopolitičku igru koja iritira sve više Rusa, jednako kao i njegova PR pojavljivanja u vojnoj odori s vodećim ruskim generalima u kontekstu imaginarnih velikih vojnih uspjeha u Ukrajini koji samo što nisu ostvareni.
