Ispod površine Sredozemnog mora vodi se borba koja nadilazi pitanje energetike. Spor oko podmorskog električnog kabela između Grčke i Cipra pokazuje kako infrastruktura postaje instrument političkog utjecaja, a tehnički projekti novo područje sukoba između država.
Postoje teritoriji za koje se države desetljećima sukobljavaju, granice koje nikada nisu do kraja prihvaćene i morska područja čiji pravni status ostaje predmet političkih sporova. Međutim, geopolitičko nadmetanje sve se više širi na prostor koji javnost gotovo nikada ne vidi – morsko dno. Upravo ondje, ispod površine istočnog Sredozemlja, odvija se jedan od zanimljivijih primjera suvremenog odnosa između infrastrukture, suvereniteta i moći.
Najnoviji povod ponovno su Grčka i Turska, dvije članice NATO-a čiji se sporovi oko pomorskih granica, kontinentalnog pojasa i prava na korištenje istočnog Sredozemlja protežu desetljećima. Ovoga puta u središtu nije vojna baza, otok ili nalazište prirodnog plina, nego projekt podmorskog električnog povezivanja Grčke i Cipra – pod nazivom Great Sea Interconnector.
Projekt vrijedan približno 1,9 milijardi eura predviđa postavljanje kabela dugog oko 900 kilometara koji bi povezao elektroenergetske sustave grčkog otoka Krete i Cipra, uz mogućnost budućeg proširenja prema Izraelu. Za Cipar, koji je još uvijek energetski izoliran od europske elektroenergetske mreže, riječ je o potencijalno važnoj promjeni. Za Europsku uniju projekt predstavlja dio šire ambicije povezivanja energetskih tržišta i smanjenja ovisnosti o ograničenim pravcima opskrbe.
No, ono što je zamišljeno kao energetski projekt pretvorilo se u pitanje regionalne moći.
Početkom studenoga Grčka je odobrila nastavak istraživanja morskog dna, a francuski istraživački brod Abeille Marengo krenuo je iz Herakliona 10. studenoga. Turska je odgovorila vlastitim pomorskim upozorenjem, osporavajući grčko i ciparsko postupanje u područjima koja smatra dijelom svojega kontinentalnog pojasa. Grčka je odbacila takvo tumačenje, a Cipar je 11. studenoga izdao protupoziv kojim osporava tursku obavijest.
Važno je razumjeti da ovdje nije riječ samo o tome tko će položiti kabel. Pitanje je tko ima pravo određivati uvjete pod kojima se strateška infrastruktura može graditi.
Europa bi mogla izgraditi vlastitu energetsku ovisnost
Europska unija želi povezati energetska tržišta, smanjiti ovisnost o vanjskim dobavljačima i učvrstiti svoj položaj u istočnom Sredozemlju. No postoji paradoks koji se rijetko spominje: što više strateške infrastrukture Europa bude gradila u politički nestabilnim regijama, to će njezina energetska sigurnost više ovisiti o odnosima s državama koje ne dijele nužno njezine interese.
Turska bi u takvom odnosu mogla postati mnogo više od susjeda s kojim Bruxelles ima neriješene sporove. Njezina geografska pozicija, vojna snaga i utjecaj na regionalne prometne i energetske pravce daju joj mogućnost da postane jedan od ključnih aktera u određivanju europske energetske budućnosti. To ne znači da Ankara ima kontrolu nad projektom, ali pokazuje da se njezini interesi ne mogu zaobići.
A što ako se današnje diplomatsko nadmetanje sutra pretvori u ozbiljniju političku blokadu? Što ako budući energetski projekti postanu sredstvo pregovaranja, a pristup infrastrukturi pitanje političkih ustupaka? U takvom scenariju Europa bi mogla otkriti da njezina energetska neovisnost nije samo pitanje novih izvora energije, nego i pitanje toga koliko je spremna ovisiti o političkoj stabilnosti drugih država.
Crno more kao novo geopolitičko žarište: NATO je odlučio, ali je li spreman braniti crvene crte?
Strateška autonomija ili nova karta ovisnosti?
Europska ambicija za strateškom autonomijom otvara jedno neugodno pitanje: može li Europa doista postati neovisna ako njezina sigurnost ovisi o infrastrukturi smještenoj u regijama u kojima nema potpun politički utjecaj?
Energetsko povezivanje Cipra s europskim tržištem na prvi pogled predstavlja širenje europske sigurnosti, ali istodobno povećava važnost istočnog Sredozemlja kao prostora u kojem se susreću interesi Europske unije, Turske, Izraela i drugih regionalnih aktera.
Upravo bi se tu mogao razviti novi oblik geopolitičkog nadmetanja. Umjesto izravnog sukoba, države bi mogle koristiti pristup infrastrukturi, kontrolu pomorskih pravaca i diplomatski pritisak kako bi osigurale povoljniji položaj u budućim pregovorima. Pritom najveći rizik za Europu nije nužno fizičko uništenje kabela, nego mogućnost da strateški projekt postane sredstvo političkog ucjenjivanja. Ako se to dogodi, energetska povezanost neće automatski značiti i veću sigurnost.
Novi sukobi neće nužno počinjati na kopnu
U sljedećem desetljeću strateški važna područja možda neće biti samo granice država, nego i morski koridori, podmorski kabeli, energetska čvorišta i komunikacijske mreže. Njihovo ometanje ne mora izgledati kao klasična vojna agresija. Ponekad je dovoljna pravna blokada, diplomatski pritisak ili dugotrajna neizvjesnost da se ugrozi projekt vrijedan milijarde eura.
Zato je moguće da će se buduće geopolitičko nadmetanje sve češće voditi bez formalnog proglašenja sukoba. Države će pokušavati ostvariti utjecaj nad infrastrukturom drugih, a da pritom ne prijeđu prag otvorene konfrontacije.
Blic analiza Zorana Metera: Krah diplomatske karijere Kaje Kallas ili kako su je preveslali moćnici
Najveće pitanje za Europu zato nije hoće li izgraditi nove energetske veze, nego hoće li ih moći zaštititi kada se politički interesi njihovih susjeda promijene. Jer infrastruktura koja danas predstavlja simbol povezivanja sutra može postati najosjetljivija točka političkog pritiska.
O autorici: Anđela Milićević magistra je politologije sa Sveučilišta u Mostaru, s interesom za međunarodne odnose, europske integracije, javne politike i sigurnosne izazove Bosne i Hercegovine. Obavljala je ulogu predsjednice skupštine Hrvatskog politološkog foruma (HSPF). Tijekom obrazovanja sudjelovala je u političkim i edukacijskim programima, uključujući POLAK i EU Accession Policy Lab, te je obavljala studentsku praksu u javnim institucijama. Autorica je analitičkih tekstova o političkim i društvenim pitanjima u BiH i osnivačica medijske platforme Media Mreža, usmjerene na povezivanje politike, društva i kulture.
