Svih šest epizoda prve sezone Bait sada je dostupno na Prime Video.
Na filmskom platnu, glumac koji glumi 007 bio je Škot, Englez, Irac i Australac, s nekoliko različitih boja kose i očiju, ali lik je uvijek bio bijelac koji služi britanskoj kruni. Svaki novi film o Bondu sa sobom donosi razgovore, oboje za i protivo ovom statusu quo; to se događalo toliko dugo da je Idris Elba čak ostario jer ga se opetovano prikazuje kao fan. A budući da smo trenutačno u razdoblju bondovskog limba, dok Daniel Craig predaje baklju onome koga je odabrao Bezosov režim, jedino ima smisla da britanska azijska zvijezda poput Riza Ahmeda baci šešir u ring.
Ne tako brzo.
Uđite u mamac, ludu seriju od šest epizoda u kojoj Ahmed fikcionalizira ovaj ishod i odbacuje sve poznate, izlizane oblike diskursa dok pronalazi urnebesne nove dramatične slojeve. Započinje s Ahmedovim likom, glumcem u usponu Shahom Latifom, koji se testira za kultnu ulogu i daje nam okus kako bi južnoazijski James Bond mogao izgledati i kako se osjećati. On nije loš glumac, ali pogriješio je na probi i ugrabio nam ovo obećanje.
Ono što slijedi djelomično je domaći sitcom, a dijelom industrijska drama, u kojoj Latif postaje rastrgan između društvenih obveza i holivudske ljestvice, dok se lukavo pozicionira kao miljenik u medijima. Međutim, serija nije tako jednostavna kao što bi se na prvi pogled moglo činiti, jer u ovom trenutku svoje karijere, 43-godišnji kandidat za Oscara (koji također služi kao scenarist serije i EP-a) dobro zna kakve pritiske donosi svjetla reflektora. Zahvaljujući redateljskom talentu Bassama Tariqa, koji režira prve tri epizode, postupno se stvaraju pukotine u tkivu serije iu Latifovoj psihi, stvarajući sagu o samodestruktivnim ambicijama. Na kraju, uopće se ne radi o ideji azijske veze, već o tome kako upuštanje u te kulturne razgovore može dovesti osobu u iskušenje ili je čak slomiti.
Tariq je posljednji režirao Ahmeda u dugometražnom filmu Mogul Mowglinadrealistička hip hop drama prožeta sličnim predodžbama razlomljenog postkolonijalnog identiteta. Mamac je praktički stilski nastavak, sa scenama obiteljskog haosa koje poprimaju kaotične nijanse, dok široke leće iskrivljuju prostore koji bi trebali biti sigurni i udobni, poput Latifove obiteljske kuće, kada se u eteru pročuje priča o njegovoj audiciji. Tete koje trače postaju sekundarni zlikovci, dok se pozadina serije iskrivljuje kako bi odgovarala ideji tradicionalnog holivudskog heroja koji se mora boriti s proslavama Bajrama, bivše djevojke (Ritu Arya) s oštrim mišljenjem o tome zašto Bond nikada ne bi trebao biti Južnoazijac i rođaka prevaranta (Guz Khan) koji se nada uspostaviti prvu muslimansku aplikaciju za dijeljenje prijevoza u Londonu. Bez obzira na to hoće li Latif ili Ahmed ikada glumiti 007, ovako izgleda i osjeća se autentična drama, čak i kada dolazi umotana u potpuni apsurd.
Što se više čini da Bait uspostavlja tonalnu osnovicu, to se više od nje udaljava na urnebesne, povremeno nevjerojatne načine. Do druge epizode počinje pobjeđivati sve dok se serija na kraju ne vrati i postane priča o nepovjerenju, samoprijeziru i psihozi – sve unutar tijela jedinstvene špijunske sage za sebe – dajući odgovor na pitanje: Što se događa čovjeku kada se na njega projicira identitet poput Bonda, a on nije spreman za to?
Slijede manji spojleri.
Na papiru zvuči besmisleno, ali glavni sporedni lik u Mamcu je odsječena svinjska glava kojoj glas daje nitko drugi nego Patrick Stewart. Odvojite svo vrijeme koje vam je potrebno da ovo u potpunosti probavite, jer serija vam sigurno ne daje ništa prije nego što vas uvuče u ovaj bizaran, ali zadivljujući podzaplet.
Na kraju prve epizode, Latifova obiteljska kuća biva vandalizirana u rasističkom zločinu iz mržnje, dok je svinjska glava bačena kroz njegov prozor, zastrašujuća slika koja se na neočekivane načine useljava u njegovu podsvijest. Do druge epizode, vodi pune podcast razgovore s preminulim veprom o tome da je već uzurpirao ulogu. To je, s jedne strane, fantazija o medijskom cirkusu koji prati takve najave, ali je to i mračno smiješan odmak od stvarnosti koji, prikladno, poprima oblik još jednog britanskog obilježja sredine stoljeća, Gospodara muha Williama Goldinga.
Alegorije u Mamcu ostaju uvelike slične onima u Goldingovom romanu — “Ovako svijet funkcionira” — samo što ovdje Tariq i redatelj epizoda 4 do 6 Tom George prelamaju priču kroz leću medijskog krajolika koji se brzo kreće i stalno se mijenja. Jedini predah koji Latif pronalazi je romantični sastanak sa svojom bivšom ljubavlju koji se odvija u primamljivim dugim kadrovima dok lutaju londonskim noćnim životom (jedva da je moguće predahnuti), a do trenutka kada serija dođe do pete epizode, ona postaje metakomentar cijele ideje holivudskog špijunskog filma.
Latif, nakon što je bio uvjeren da mu je obitelj oteta kao odmazda za potencijalnu glumačku postavu, nađe se paranoičan i u bijegu, dok George odustaje od Tariqove petljaste kamere sa širokim objektivima i umjesto toga koristi relevantniju suvremenu estetiku: voajerizam Bourneovih filmova nakon 11. rujna, s dugim objektivima koji vire u Latifa iz daljine dok on juriša kroz film. željeznička stanica. Čak mu se obratio i bivši saveznik za kojeg se ispostavilo da radi za britansku vladu i koji se nada da će se pridržavati vladine propagande ako bude igrao ulogu.
Je li išta od ovoga “stvarno”, u najstrožem smislu? Tko će reći. Iskrivljavanje i filtriranje stvarnog diskursa kroz formalističku komediju-dramu zamagljuje rubove stvarnosti na divan način, sve dok ne preostane samo temeljna sumnja da ljudi žele da Latif propadne — ili da samo žele da uspije za njihovu vlastitu korist. To što stalno mora stavljati lažne identitete kako bi upravljao promjenjivim privrženostima čini Latifa više nalik Bondu nego što misli, čineći Mamac ne samo serijom o hipotetici južnoazijskog muslimanskog Bonda, već savršenom satirom o tome zašto se takvo što uopće ne uklapa u eskapizam 60- i više godina starog IP-a, s obzirom na to koliko je koncept blizak stvarnosti već zaobišao nekoga poput Latif.
Česta replika u rubrici “protiv”, za Bonda koji nije bijelac, jest da bi obojeni ljudi trebali imati svoje figure u glavnim medijima, ali bez obzira na to je li ovaj argument uveden u dobroj vjeri ili ne, Bait na njega odgovara tako što uzima svoj kolač i također ga jede. Stvara jedinstvenu, kulturološki specifičnu priču koju samo ovi kreativci mogu ispričati, ali također kruži fantazijom azijskog Bonda na tako blizak način da publika koja to stvarno želi može praktički posegnuti i dotaknuti je. Štoviše, pokreće sve daljnje rasprave o njihovoj zastupljenosti.
Što nipošto ne znači da je Mamac zatvorena serija bez prostora za poticanje razgovora. Ako ništa drugo, to je suprotno: otvara nove putove nadogradnjom iste šačice dimenzija i točaka o kojima se već raspravljalo ad nauseam u medijima i na internetu. Njegov glavni fokus nije samo kako bi se priča o Bondu promijenila s obzirom na prisutnost glumca kao što je Latif, već kako bi Bond promijenio Latifovu vlastitu priču, na bolje ili gore, a usput je i urlanje.
