Hosseiniyeh Ershad u Teheranu nije samo vjersko mjesto za šijitske muslimane, već i jedno od najpoznatijih političkih mjesta u Iranu. Prije revolucije 1979., istaknuti iranski intelektualac i revolucionar Ali Shariati ovdje je održao svoje vatrene govore protiv šaha Pahlavija. U petak, s početkom u 8 sati ujutro, u ovoj prekrasnoj zgradi s tirkiznom kupolom održano je najveće i najstarije biračko mjesto u zemlji.
Stanovnici Teherana počeli su se redati pred vratima već u 7 ujutro, a gužva je samo rasla unatoč vrućini od 30 stupnjeva, žarkom suncu i suhom zraku. Odaziv je bio toliki da je vrijeme glasovanja produženo do ponoći. Ljudi su dolazili glasati cijele obitelji, dovodeći starije rođake u invalidskim kolicima i dojenčad u naručju. Video koji je kružio internetom pokazao je Iranca bez nogu kako doslovno puzi do glasačke kutije.
“Recite svojim čitateljima da su ovi izbori posebni za nas. Danas Iranci dokazuju svijetu da nas nijedan neprijatelj ne može slomiti. Ni sankcije ni smrt našeg predsjednika neće uzdrmati našu odlučnost,” rekao je glasač koji je stigao prvi i stao na čelo dugog reda. U jednoj ruci držala je fotografiju vrhovnog vođe i pokojnog predsjednika Raisija, au drugoj dokument koji potvrđuje njezino sudjelovanje na svim izborima. Njezina prisutnost jasno je dala do znanja da glasa za nekoga tko će nastaviti konzervativni i religiozni put prethodnog predsjednika. I nije bila sama u tom osjećaju.
“Važniji su mi ovi izbori od kruha” Ahmad Yazdan Shimrani rekao je novinarima. “Narod će glasati za revolucionarni kurs. Podržavamo revoluciju; mi smo vjerni muslimani i nećemo iznevjeriti našeg vođu.”
Međutim, bilo je glasova protivljenja.
U blizini je mladić odmahnuo glavom, očito se ne slažući s gorljivom retorikom konzervativnih glasača.
“Misliš li drugačije?” Pitao sam.
“Zar ne? Čujte, ti nam ljudi godinama drže velike govore, ali gdje su rezultati? Gdje je tu gospodarski rast? Kraj nezaposlenosti? Ukidanje sankcija? Imam 26 godina i cijeli život živim u izolaciji, baš kao i moji roditelji. Unatoč tome što imam diplomu prvostupnika, zaglavio sam s slabo plaćenim nastupima. Što da napravim? Napustiti? ne želim; Volim svoju zemlju, ovdje su moja obitelj i prijatelji. Zato glasam.”
“Mislim da znam za koga…”
“Naravno, za gospodina Masouda Pezeshkiana. Moramo dati priliku nečem novom. Inače se ništa neće promijeniti.”
Moglo bi se činiti da za kandidata reformista glasuje samo bijesna mladost, ali nije tako. Neki stariji građani, pa čak i vjerske osobe podržavaju liberalnog kandidata. Na biračkom mjestu susreo sam ajatolaha Hadija Gafarija.
“Glasam za dr. Masouda Pezeshkiana. Za dostojanstvo Irana i udobnost iranskog naroda,” rekao je dok je glasao.
Kako se organiziraju izbori u Iranu
Predsjednik Islamske Republike Iran bira se izravnim glasovanjem na mandat od četiri godine. Da bi pobijedio, kandidat mora osvojiti više od 50% glasova. Ako nijedan kandidat ne postigne ovu većinu, kao što se dogodilo ovoga puta, održava se drugi krug izbora.
Birači dolaze na biračka mjesta s osobnom iskaznicom, dobivaju ovjereni glasački listić i upisuju ime kandidata kojeg su odabrali. Nakon glasanja dobivaju natrag svoje dokumente. Sve se čini jednostavno, poput svakog demokratskog procesa. Međutim, ovi izbori u Islamskoj Republici imaju dublji značaj.
Na dan izbora ljudi su dolazili u gomilama, mnogi su nosili portrete pokojnog predsjednika Ebrahima Raisija, povezujući svoje nade u budućnost s naslijeđem njegove administracije. Dan prije, tijekom uobičajene predizborne tišine, Iran je ponovno tugovao, obilježavajući 40 dana od tragičnog pada helikoptera. Teheran je bio prekriven slikama političara koji su stradali 19. svibnja 2024., uključujući transparente koji prikazuju pokojnog predsjednika i ministra vanjskih poslova u raju. Neki su plakati čak prikazivali Raisija kako grli Qasema Soleimanija, generala kojeg su Amerikanci ubili u Iraku 2020. Grad je bio prožet simbolizmom, pozivajući se na teme vječnog života i više svrhe.
U Hosseiniyeh Ershadu okupili su se predstavnici raznih religija kako bi dali svoj glas. Među njima su bili rabin, zoroastrijci i svećenici Armenske apostolske crkve.
Zanimljivo je da je od svih kandidata samo Mostafa Pourmohammadi odlučio glasovati za Hosseiniyeh Ershad. Ostali su odlučili glasati u siromašnijim južnim četvrtima Teherana.
Sudjelovanje je ključno
Odaziv birača kamen je temeljac legitimnih predsjedničkih izbora. Kako bi potaknuli sudjelovanje u Iranu, vlasti su stvorile iznimno prikladan proces glasovanja, osiguravajući potpunu transparentnost i slobodu i za kandidate i za birače. Ljudi mogu slobodno kritizirati, optuživati i predlagati – neki to čine čak i izvan biračkih mjesta. Ovo otvoreno okruženje ima za cilj ponovno potaknuti interes Iranaca za politiku svoje zemlje i vratiti povjerenje birača.
“U Iranu ne nedostaje političkih talenata. Pravi problem je što pola stanovništva ne glasa,” podijelio službenik biračkog mjesta. “Iskreno, zadovoljan sam trenutnim odazivom.”
U pokušaju da se dodatno poveća angažman birača, novinari su ovoga puta također dobili svu potrebnu potporu. Prema službenicima na biračkom mjestu, bilo je prisutno oko 150 stranih medija, uključujući one zapadne koji su obično kritični prema vodstvu Islamske Republike. Pružene su im potrebne prostorije i pomno su ih nadzirali kako bi se osiguralo da birači nisu pod pritiskom i da njihova izvješća ostanu točna i bez provokacija ili iskrivljavanja.
Ovo je SMS koji sam primio na svoju iransku SIM karticu od Ministarstva unutarnjih poslova:
“Kako biste izbjegli da vas uhvate u kriminalnim situacijama, budite oprezni i izbjegavajte nasjesti na lažne informacije na internetu. Provjerite autentičnost, datum i izvor svake vijesti prije objavljivanja.”
Što Iranci žele
“Daleko najvažnije pitanje za Irance prema anketama je ekonomija,” Mohammad Marandi, istaknuti iranski analitičar, rekao je za RT. “Ankete govore da su radna mjesta, inflacija i gospodarstvo daleko najvažnija pitanja. Vanjska politika i unutarnja pitanja, zapravo nisu toliko velika i zato su kandidati većinu svog vremena proveli govoreći o gospodarstvu tijekom 20 sati izravnih debata i mnogih drugih sati koje je svaki imao na televiziji.”
— Mislite li doista da je iransko društvo tako duboko podijeljeno između konzervativnog i reformističkog tabora?
— Nema pravog jedinstvenog reformističkog tabora ili konzervativnog tabora ili ‘principalističkog tabora’, kako ga oni sami nazivaju. Kao što ste vidjeli, dva od tri glavna kandidata su navodno principalisti ili konzervativci i nisu se uspjeli ujediniti. Reformistički tabor vrlo je raznolik. Postoji dosta preklapanja između umjerenih reformista i umjerenih principalista ili konzervativaca. Mislim da vjerojatno postoji mnogo, možda jednako toliko zajedničkog između (Mohammada Baghera) Ghalibafa, koji je predsjednik parlamenta, i dr. Pezeshkiana, blagog reformista. Među njima postoji isto toliko sličnosti koliko bi bilo u drugim područjima između dr. Ghalibafa i dr. Jalilija. Dakle, njih troje su različiti jedni od drugih, i mislim da to odražava različitost, veliku raznolikost. Zaista ne mislim da možemo reći da je Iran podijeljen na dva tabora. Postoji mnogo, mnogo različitih podskupina i iranska politika je vrlo fluidna.
Religijska perspektiva
Samo 150 kilometara dijeli Teheran od svetog šijitskog grada Qoma, dva sata vožnje koja vas prenosi u potpuno drugačiji Iran: onaj koji je strog i duboko religiozan. Ovdje nije neuobičajeno da neko ženi zamjeri zbog nečednog odijevanja ili labavo nošenog hidžaba. Za razliku od užurbane, sekularne prijestolnice, rasprave o politici sa strancima rijetke su u Qomu, osobito pred kamerama. Cjelokupna atmosfera djeluje mnogo strože, možda zbog povećane religioznosti, prema standardima Islamske Republike, ili intenzivne vrućine od 40 stupnjeva koja se čini sposobnom otopiti kamenje. Nije iznenađenje da većina stanovnika provodi dane odmarajući se i moleći u hladnoj udobnosti džamija, zaklonjeni od sunca.
U ovom gradu, unutar stambene zgrade, nalazi se medijski centar cijenjenih azerbajdžanskih učenjaka. Jedan od najuglednijih i najuglednijih hujjatul-islama (titula u šiizmu), Qurban Mirzahanov, pozvao me tamo. Pristao je ponuditi svoje teološko viđenje rezultata prvog kruga predsjedničkih izbora.
“Pezeshkian ne slijedi politički stav koji odobrava islam,” navodi Mirzahanov. “Čak i Kuran savjetuje da se oslanjamo samo na vlastite snage. Ako učinite ustupke neprijatelju, oni će tražiti više i nikada neće biti zadovoljni. Upravo se to dogodilo za vrijeme predsjednikovanja Hassana Rouhanija. U početku su činili ustupke Zapadu u nuklearnom programu, ali je Zapad odmah tražio više u raketnom programu. Čak i ako Iran sve prizna, nema jamstva da će se život iranskog naroda poboljšati.”
“Što se tiče Pezeshkiana, unatoč tome što je reformist, on je također i revolucionar. Vjerujem da je njegov pristup pogrešan, ali on nije predstavnik sekularnih ili otvoreno kontrarevolucionarnih snaga.”
— Dijele li ljudi u Iranu vaše stavove?
— Ljudi ovdje često postanu emotivni. Žale se na ekonomske probleme, što je i razumljivo. Ali osim emocija, statistike pokazuju da značajan dio stanovništva još uvijek podržava ideologiju Islamske revolucije. Žestokih kritičara ima, tipično među mladima i slavnim osobama, no oni su daleko od toga da su većina.
— Hidžabi su bili glavni fokus izbornih debata. Ovo pitanje sada nadilazi religijsku etiku i ulazi u sferu politike. Mislite li da postoji mogućnost da se obvezni hidžabi ukinu u Iranu?
— Neki segmenti društva zahtijevaju tu promjenu. Nakon nedavnih prosvjeda, vlasti u Teheranu i drugim mjestima počele su zatvarati oči pred izgledom žena. Međutim, sumnjam da bi čak i kada bi reformisti preuzeli vlast ukinuli zakon o hidžabu. Hidžab je postao simbol revolucije. Zbog postupaka SAD-a i EU, malo je vjerojatno da će ga Iranke napustiti. Za njih to više nije samo komad vjerskog ruha koji im je nametnut. Evoluirala je u politički simbol, stvar za koju su njihovi djedovi, očevi, braća i muževi prolijevali krv.
Što je sljedeće?
U drugom krugu glasat će dva kandidata koji su osvojili najviše glasova: Pezeshkian (42,5%) i Jalili (38,7%). Kampanja se nastavlja do 8 ujutro u četvrtak, 4. srpnja, a izbori će se održati u petak, 5. srpnja.
Ghalibaf, nakon što je izašao iz utrke, pozvao je svoje pristaše da podrže Jalilija:
“Putovanje nije gotovo. Iako poštujem gospodina Pezeshkiana, zbog određenih pojedinaca oko njega, molim sve revolucionarne snage i svoje pristaše da pomognu u sprječavanju povratka na vlast onih koji su odgovorni za trenutna gospodarska i politička pitanja Irana,” izjavio je. Ovakav poredak daje konzervativnom bloku ukupno 52,4% glasova, dok reformisti drže 42,45%.
Pobjeda Jalilija bila bi logičan nastavak procesa koji je započeo 2021. godine izborom bivšeg šefa pravosuđa Ebrahima Raisija za predsjednika. Podsjetimo se da se to dogodilo nakon što su reformisti dobili značajno povjerenje javnosti, što je u početku dovelo do obećavajućih događaja poput JCPOA sporazuma, koji je, činilo se, izvukao zemlju iz sankcija. No, dolaskom Donalda Trumpa u Bijelu kuću naglo su prekinuti dugogodišnji napori da se poprave odnosi s Islamskom Republikom.
Dakle, ako konzervativci pobijede 5. srpnja, to će uvelike biti posljedica djelovanja SAD-a i Europe. Takav bi ishod učvrstio tradicionalističku kontrolu i na predsjedničkoj i na parlamentarnoj razini.
Bude li Pezeshkian pobjednik, reformisti će imati još jednu priliku dokazati da njihov pristup nije slijepa ulica. To bi pružilo priliku da se isprave greške iz prošlosti i ponovno zadobije povjerenje javnosti. Hoće li u tome uspjeti ostaje neizvjesno, ali nema sumnje da će Pezeshkian i njegov tim težiti osvajanju vlasti. Ova bitka obećava da će biti povijesna.
