Val nasilja među maloljetnicima ponovno potresa Hrvatsku. Samo nekoliko dana nakon još jednog incidenta u Sloveniji,gdje je 21-godišnji Rom osumnjičen za ubojstvo ugostitelja pred noćnim klubom te prosvjeda građana u zagrebačkoj Dubravi zbog napada skupina maloljetnika, takoeđr kako saznajemo većinom Roma, na prolaznike, postavlja se pitanje: dokle će ovako?
U medijima se nakon svakog nasilja gotovo po automatizmu pojavljuju stručnjaci koji upozoravaju na krivnju sustava – škole, policije, socijalnih službi, pa čak i politike. Brzo se potom stvara osjećaj da smo svi krivi, što može dovesti do kolektivne pasivnosti. Roditelji sve teže vjeruju u institucije, dok nadležni ističu važnost održavanja povjerenja u sustav. No između birokratskih procedura i formalnih upozorenja mnogi roditelji osjećaju da im ostaje jedino vlastita ruka.
Slučaj Roberta Pauletića posebno je ilustrativan. Bivši političar i poznati kvizaš, početkom godine završio je u pritvoru zbog navodnog napada na dvojicu dječaka koji su, kako tvrdi, dulje vrijeme zlostavljali njegovog sina. Pauletić je progovorio prvi put nakon šutnje za naš portal te ustvrdio da je samo verbalno upozorio nasilnike i da sva dosadašnja vještačenja idu u njegovu korist: “Ne smijem detaljno govoriti o istražnim radnjama, ali ja sam od početka tvrdio da su dječaci zlostavljači sve izmislili i da ih ja nisam ni pipnuo, nego sam ih samo verbalno upozorio da mi ne muče sina. Istina je da tomu u prilog govore i sva dosadašnja vještačenja i svjedočenja, ali iz razumljivih razloga ne mogu zasad ništa detaljnije reći o tome.”
Slučaj Pauletić
Njegov sin više ne trpi nasilje, no Pauletić je izrazio veliko razočaranje reakcijom škole i nadležnih službi: “Škola bi najradije sve pomela ispod tapeta i ništa konkretno nisu poduzeli, dapače pokušali su i pokušavaju zataškati cijelu stvar.” Pratnja novih slučajeva pokazuje sličan obrazac. Maloljetničko nasilje i dalje se bilježi u gradskim sredinama, dok roditelji često osjećaju da sustav ne reagira. Granica između razumne zaštite vlastitog djeteta i zakonskog prijestupa postaje sve tanja.
U kontekstu sve učestalijih incidenata, stručnjak za sigurnost Željko Cvrtila napominje da ciklus nasilnih epizoda u kvartovima poput Dubrave i Retkovca nije statistički šum: “Čim se nešto zareda učestalo u kratkom vremenu, to je znak za uzbunu u sigurnosnom sustavu.” Posebno ga zabrinjava napad na policijsku službenicu u civilu, jer postoji indicija da su napadači znali koga napadaju, što dodatno urušava autoritet policije na terenu.
Cvrtila naglašava da osjećaj nesigurnosti nije “psihološki dojam”, već reakcija na realne događaje. Mladić je završio u bolnici s teškim ozljedama, a napadači su ciljali glavu – to više nisu nestašluci, nego ozbiljna kaznena djela. Analitičar također vidi problem u dugogodišnjoj eroziji odgojne funkcije škole i obitelji. “Stare odgojne metode proglasili smo nazadnima, a učinkovitu zamjenu nismo uveli. Problematična djeca – često iz problematičnih obiteljskih okruženja – danas ‘odgajaju’ učitelje: vrijeđaju, prijete i remete nastavu, a sustav im praktički ne može ništa”, rekao je za 01 portal.
Nedostaje policije na cesti
Cvrtila upozorava da je to civilizacijski korak unatrag to što se opet pokazalo točnim kako veliki broj nasilnika doma ispod jastuka ima noževe, pištolje, pajsere… A ono što je postala ključna točka prijepora je dobna granica odgovornosti. Do 14. godine nema odgovornosti, od 14. do 16. primjenjuju se uglavnom odgojne mjere, dok od 16. do 18. mogući maloljetnički zatvor. Cvrtila ne zaziva zatvor za mlađu djecu, ali traži stvarne posljedice: obvezna savjetovanja, strukturirane edukacije i jasnu poruku da nasilje ima cijenu. Pad autoriteta policije također dodatno pogoršava situaciju. Policajac predstavlja državu, a neadekvatne reakcije na napade na službenike urušavaju ugled institucija. Cvrtila navodi primjer iz Istre gdje je policajac kazneno gonjen nakon što je zakonito postupao u prekršaju ugostitelja, dok državni sustav nije reagirao u skladu s očekivanjima.
Postoji organizacijski problem, u glavno gradu Zagrebu nedostaje 30 do 40 posto policajaca na cesti. Sustav “gore” stalno buja, dok “noge” – policijske postaje i ophodnje – slabe. Na nekim postajama u smjeni ostaje samo pet ljudi za 100 tisuća stanovnika i dnevni priljev radnika, što je nedovoljno za učinkovitu prevenciju. Cvrtila ističe da tehnologija, poput kamera, može pomoći u identifikaciji, ali ne sprječava čin. Sprječava ga samo prisutnost policajca na ulici, a postavljanje kamera mora imati jasan civilni nadzor kako se ne bi zloupotrebljavalo. Za imovinske delikte i dalje preporučuje osnovna pravila: dobra mehanička zaštita, brave i rešetke, a tek onda alarmi i video. Redom, ne obrnuto.
‘Treba djelovati sada’
On zagovara povratak stalnih policijskih rajona i sektorsko objedinjavanje temeljne i kriminalističke policije: na razini postaje “doktori opće prakse” rješavaju većinu slučajeva, a teške slučajeve preuzima viša razina. Model “Moj pozornik u mom kvartu” pokazao je učinkovitost: stalna prisutnost na cesti, poznata lica i komunikacija s građanima rezultirali su padom kriminaliteta i rastom riješenosti slučajeva.
Suradnja institucija često zapinje. Socijalne službe nemaju dovoljno ovlasti, škole su formalno obrazovne, ali bez odgojnih alata. Sve karike u lancu treba ojačati: veće ovlasti, jasne procedure i brzi odziv. Kontakt-policajci moraju biti stvarni kontakt, ne samo “bobi” za edukacije. Statistike upozoravaju: prošle godine ukupna kaznena djela porasla su oko 9 posto, uključujući ubojstva, pokušaje, spolna kaznena djela i provale u vozila. Cvrtila poručuje da sigurnost nije stvar percepcije, nego stvarnog djelovanja.
Njegov paket minimuma uključuje tri jasne crte: trajni povratak policije na ulice po sektorskom modelu; povratak odgojne funkcije škole s realnim ovlastima i zaštitom učitelja; te ranije i stvarne posljedice za maloljetnike, od obveznih programa do jasnih sankcija u težim slučajevima. Ako želimo da se školska dvorišta i kvartovske ulice vrate učenju, igri i miru, a ne strahu, potrebno je djelovati sada, zaključuje Cvrtila.
Slučajevi poput Pauletića pokazuju koliko su granice roditeljskog očaja pomaknute, dok Cvrtiline analize otkrivaju strukturalne nedostatke koje treba hitno adresirati – od policijske pokrivenosti, preko odgoja u školama, do stvarne odgovornosti maloljetnika… Razgovarali smo za kraju i s jednim od roditelja koji je sudjelovao na prosvjedu roditelja u Retkovcu gdje, kako kažu, maloljetnička banda hara i nitko ništa ne poduzima. Ivan Čović, inače nekadašnji judo majstor i poznati mladi komentator geopolitičkih zbivanja, rekao nam je: “Prema zadnjim informacijama, situacija se nije značajno popravila. Iako su nasilnici iz Retkovca postali tema broj jedan na istoku grada, uz nekoliko prosvjeda u organizaciji zabrinutih roditelja napadnute djece, ekipa maloljetnih nasilnika i dalje terorizira građane. Zadnje što se zna jest da je jedan od “vođa” te grupe na svom TikTok profilu u kojem ne skriva identitet poslao prijeteću poruku građanima, spominjajući metke. Naravno, nakon toga je prijavljen policiji, međutim prema dostupnim informacijama, ništa se bitno nije dogodilo”, rekao nam je.
Nasilje se širi
Spomenuo je da se nasilje širi: “Osim te grupe, događaju se i druga nasilja. Npr. u OŠ Brestje. Jednog su učenika kolege udarali glavom u umivaonik nakon čega je završio u bolnici. Ono što je još veći problem, postoje snimke druge djece koja snimaju takva nasilja. Slučaj je završio u medijima i naravno prijavljen je policiji.
Roditelji u strahu odlaze pred djecu u školu, organiziraju određene vrste “dežuranja” kako bi izbjegli ili reagirali na nasilje. Na sve te prijave policija često reagira mlako ili nedovoljno, a čak i kad reagira, sud je taj koji uglavnom zbog “brige” za mentalno i emotivno stanje i socijalni status počinitelja popusti i oslobodi počinitelja svake odgovornosti. Jedna izvjesna sutkinja je (parafraziram) izjavila da kažnjavanje nije rješenje. U tom kontekstu, rad suda je puno veći problem, nego rad policije”, opisao nam je Čović.
Dodao je i kako su izgledali prosvjedi: “Što se samih prosvjeda tiče, oni su relativno dobro organizirani i posjećeni s obzirom da se radi o problemu nekoliko mjesnih zajednica. Osobno sam podržao prosvjed jer smatram da je potrebno ukazati na porast nasilja među maloljetnicima, kao i na nedovoljnom sustavnom rješavanju istog. Ocijenio bih prosvjede kao uspješnima s obzirom da je problem došao u javnost i da se ističu problemi, međutim sami prosvjedi ne mogu napraviti znatno više. Nažalost, dok se problem ne digne na višu razinu, dok se ne pokrene javna rasprava te dok se na čistac ne izvedu službenici koji iz bilo kojeg razloga sustavno štite nasilnike situacija će se pogoršavati.
A sličan slučaj dogodio se prije nekoliko godina na zagrebačkom Vukomercu gdje je došlo do pucnjave između romskih klanova, tik do osnovne škole… Slučaj je već davno zaboraljen, a kako saznajemo od stanovnika Vukomerca i Trnave, žive svoj život kao i prije incidenta, voze bijesne automobile i “nitko ih ne dira”.
