O Delmatima danas znamo ponešto zahvaljujući povijesnim izvorima. Poznajemo njihova naselja, oružje i nakit, možemo rekonstruirati dijelove pogrebnih običaja i vjerovanja, a materijalni ostaci pružaju nam i poneki trag o tome kako su izgledali i kako su živjeli. Ipak, jedno od najvažnijih obilježja svakog naroda za nas je gotovo potpuno izgubljeno – njihov jezik.
Jedan od autora izložbe „DELMATI – Između mita i stvarnosti“ u Arheološkom mzeju Split, Nino Švonja, pokazao nam je skupinu spomenika posebno važnih upravo zbog toga što na njima postoje tragovi povezani s Delmatima. Negdje su sačuvana njihova osobna imena, negdje se izrijekom spominju Delmati, a na jednom od najznačajnijih spomenika imamo čak i rimski prikaz poraženog pripadnika tog naroda.
Jezik je nestao, ali imena su preživjela
– Danas ne znamo i nikada nećemo saznati delmatski jezik. Delmati nisu poznavali pismo i nisu nam ostavili vlastite pisane tragove, niti su drugi pisci zabilježili njihov jezik. To je, nažalost, izgubljeno. Jedino što je od njihova jezika ostalo jesu njihova imena, koja se dolaskom Rimljana počinju zapisivati na spomenicima – mahom nadgrobnima, ali i građevinskim i zavjetnim – objašnjava Švonja.
Ta su se imena prenosila iz generacije u generaciju, ponegdje sve do kasne antike. Među karakterističnim delmatskim imenima na izložbi su Baton, Mesor, Sej, Dasije, Pajona i Verzo. Takvih je imena bilo više, ali izložba, razumljivo, nije mogla obuhvatiti svaki spomenik s prostora nekadašnje rimske provincije Dalmacije.
Upravo zato osobna imena postaju neprocjenjiv izvor. Ne znamo kako bi Delmat složio rečenicu niti kako je zvučao njegov svakodnevni govor, ali dvije tisuće godina kasnije još uvijek možemo pročitati kako su se neki od tih ljudi zvali.
Kliknite za pregled
Pajona iz Ruduše i jedan od najstarijih pokušaja oponašanja rimske stele
Posebno su zanimljiva dva spomenika koja Švonja opisuje kao među najstarijim pokušajima domaćih klesara da naprave spomenik po uzoru na rimsku stelu. Najreprezentativniji primjer je stela Pajone, Delmatkinje koja je živjela na području Ruduše u Sinju.
Riječ je o steli posvećenoj Pajoni, a srodnih spomenika ima još i čuvaju se u Muzeju Cetinske krajine. Na steli se nalazi vrlo stiliziran ženski lik. Pri vrhu je rozeta s cvijetom, ispod nje predmet koji bi mogao predstavljati ogrlicu, dok se sa svake strane kružnice i rozete nalazi po jedna fibula s privjescima.
Ispod slijedi natpis, odnosno epitaf, ali upravo je njegov jezik vrlo zanimljiv. Natpis je nezgrapan i iz njega se pouzdano iščitavaju ime pokojnice te podatak da je bila kći Kulona. Druge dvije riječi ostaju nejasne, a jedna od mogućnosti je da su klesari ili naručitelji još uvijek nesigurno koristili latinski i miješali padeže.
Ispod natpisa nalaze se dva friza s geometrijskim motivima. Oni bi mogli predstavljati dekorativni donji dio ženske nošnje, ali nije moguće pouzdano utvrditi radi li se o pregači, haljini ili nečem trećem. Tekstil u arheološkom kontekstu uglavnom propada pa izravne usporedbe nemamo.
Stela tako govori mnogo više od samog imena pokojnice. Ona nas uvodi u razdoblje u kojem domaće stanovništvo prihvaća novu rimsku formu spomenika, počinje koristiti latinski jezik, ali istodobno zadržava vlastita imena i elemente vlastite kulture.
Rim je bio osvajač, ali nakon rata morao je nastati suživot
Švonja naglašava da Rimljane u ovoj priči ne treba promatrati samo kroz kasniji razvoj gradova, cesta i infrastrukture. Oni su na ovaj prostor došli kao osvajači i poraženom stanovništvu nametnuli politički sustav, način života i jezik. Slikovito odnos uspoređuje s kaubojima i Indijancima u Americi – pitanje tko je „pozitivac“, a tko „negativac“ ovisi o perspektivi iz koje promatramo događaje.
Nakon osvajanja, međutim, morala se uspostaviti svakodnevica. Delmati su počeli učiti latinski, prihvaćati rimske običaje i postupno se uključivati u rimski društveni sustav. Proces romanizacije nije značio samo gubitak dijela staroga načina života. Rimljani su gradili ceste, urbanu infrastrukturu, javne objekte i terme, a upravo su terme jedan od primjera promjena koje su utjecale i na higijenske navike stanovništva.
Promjena se vrlo dobro vidi i na spomenicima. Nakon ranijih, nespretnih pokušaja poput Pajonine stele, pojavljuju se potpuno tipični rimski spomenici iz 2. i 3. stoljeća. Forma je rimska, jezik je latinski, ali na njima se i dalje susreću stara delmatska imena.
Sej Dalmatinac bio je „dobar čovjek“, a natpis nam kaže i kako je poginuo
Jedan od primjera rimske predkršćanske prakse pokapanja jest kamena urna s natpisom u kojem se spominje Sej Dalmatinac.
Natpis je zanimljiv jer pokojnika opisuje kao dobrog čovjeka, ali bilježi i neobično konkretnu okolnost njegove smrti – poginuo je u požaru.
To je jedan od trenutaka u kojima arheološki spomenik prestaje biti samo povijesni predmet. Pred nama se pojavljuje stvarna osoba: znamo njezino ime, pripadnost i nešto o načinu na koji je završio njezin život.
Jupiter, Fortuna i Dasije – delmatsko ime u srcu rimskog sustava
Na izložbi se nalaze i dva zavjetna žrtvenika s natpisima. Jedan je podignut Jupiteru Najboljem i Najvećem, vrhovnom božanstvu rimskog panteona. Podigao ga je čovjek čije se ime čita kao Pan(es), kao zavjet za zdravlje.
Drugi je za ovu priču posebno važan. Posvećen je božici Fortuni Zaštitnici, a podignut je za zdravlje namjesnika provincije Dalmacije Marka Aurelija Junija. Riječ je o rimskom dužnosniku koji se povezuje s osudom svetog Dujma i drugih salonitanskih mučenika na smrt te je, prema Švonjinu tumačenju, vjerojatno bio prisutan u salonitanskom amfiteatru prilikom same egzekucije.
U Splitu se čuva žrtvenik koji je služio krvniku svetog Dujma. “Poganski reljef stoljećima je bio ugrađen u zvonik splitske katedrale”
No za priču o Delmatima važan je potpis čovjeka koji podiže spomenik. Riječ je o bilježniku Dasiju, a Dasije je domaće, delmatsko ime. Pred nama je, dakle, čovjek koji po imenu još pripada autohtonoj tradiciji, dok je po funkciji i društvenom položaju potpuno uklopljen u rimski administrativni i religijski sustav.
Delmatske kohorte grade zidine Salone
Dva građevinska natpisa vode nas u drugu polovicu 2. stoljeća, u vrijeme kada se Salona suočila s novim sigurnosnim problemom. Oko 170. godine germanska plemena prijetila su granicama Carstva, a grad je trebalo dodatno utvrditi.
Salona je ranije imala zaštićenu staru gradsku jezgru. Nakon gušenja Panonsko-delmatskog ustanka grad se širi izvan tog područja, ali novi dijelovi dugo nisu imali jednaku obrambenu zaštitu. Kada se situacija na granicama pogoršala, počinje velika gradnja bedema.
Tu se pojavljuje rimska vojska, koja nije bila samo borbena sila. Kada postrojbe nisu ratovale ili boravile u logorima, sudjelovale su u velikim građevinskim pothvatima. Gradile su ceste, mostove, fortifikacije i druge objekte, a u Saloni su sudjelovale upravo u izgradnji zidina.
Na građevinskim natpisima navodi se car Marko Aurelije sa svojim titulama, a zatim i postrojbe koje su izvele radove. Među njima su Prva i Druga kohorta Delmatarum, obje označene kao milliaria, odnosno velike pomoćne postrojbe sastavljene od tisuću pripadnika.
Prema natpisima, svaka je kohorta izgradila po 800 rimskih stopa zida, što je približno 236 metara, te po jednu kulu.
Ironija povijesti teško može biti izraženija: ime naroda koji se tako dugo oružano opirao Rimu sada stoji na zidinama glavnog grada rimske provincije kao ime postrojbi koje grade i štite rimski grad.
Od protivnika Rima do rimskih vojnika i građana
Upravo je vojna služba jedan od ključnih dijelova razumijevanja toga procesa. U rimskim pomoćnim postrojbama služili su pripadnici različitih naroda Carstva, među njima i ljudi iz krajeva koje je Rim prethodno osvojio.
Za čovjeka bez rimskog građanskog prava dugogodišnja vojna služba mogla je potpuno promijeniti društveni položaj. Nakon časno odslužene službe vojnik je dobivao vojnu diplomu, časni otpust i rimsko građansko pravo.
– Nakon odsluženja vojne službe dobivali bi diplomu ovjerenu sa sedam pečata, časni otpust i rimsko građansko pravo – objašnjava Švonja.
Kako je Ilir iz Daorsona postao punopravni rimski građanin? U Saloni je pronađena vojna diploma koju možete vidjeti u Splitu
Vojne diplome bile su iznimno važni pravni dokumenti. Njima se dokazivalo stjecanje statusa koji je veteranu i njegovoj obitelji donosio prava koja prije služenja nije imao. Rimska vojska tako nije služila samo osvajanju i obrani Carstva, nego je bila i jedan od važnih mehanizama uključivanja stanovništva pokorenih prostora u rimski društveni sustav.
U samo nekoliko generacija događa se nevjerojatan obrat: od ljudi koji su se oružjem opirali rimskoj vlasti do njihovih potomaka koji služe u rimskim postrojbama i nakon službe postaju rimski građani.
Natpis koji su poznavali još Dmine Papalić i Marko Marulić
Natpis koji spominje Prvu kohortu Delmatarum ima i posebnu splitsku povijest. Poznat je još od 16. stoljeća, kada se nalazio u zbirci splitskog plemića i kolekcionara antičkih spomenika Dmine Papalića.
Papalić je bio blizak s Markom Marulićem, a upravo zahvaljujući tom krugu nastao je prvi katalog Papalićeve zbirke. Od nekada bogate zbirke u Splitu je ostalo relativno malo, a u Arheološkom muzeju čuva se svega pet natpisa koji joj pripadaju.
Drugi građevinski natpis do nedavno je imao sasvim drugačiji život. Bio je in situ, ugrađen u salonitanske bedeme zajedno s još jednim spomenikom i natpisom kohorte koja je sudjelovala u njihovoj gradnji. Kako su originali počeli propadati i postajati ugroženi, izvađeni su iz zidina i pohranjeni u muzeju, dok su na njihova mjesta postavljene kopije.
Zlatar Mesor ostavio je ime na srebrnoj fibuli
Delmatski tragovi nisu ostali samo na kamenim spomenicima. Na izložbi su predstavljeni i primjerci nakita koji na sebi nose natpise.
Na zlatnoj lukovičastoj fibuli pojavljuje se izraz povezan s Delmatom, dok se na srebrnoj nalazi ime Mesor uz riječ fecit – „napravio je“. Riječ je, praktički, o potpisu majstora: Mesor je izradio predmet.
Na drugoj strani obiju fibula nalazi se formula utere felix, odnosno „sretno koristi“. Prema Švonji, podudarnosti između predmeta upućuju na to da su obje fibule izrađene u istoj radionici koja je djelovala u Saloni.
Ponovno imamo tipično rimski luksuzni predmet, latinski natpis i rimsku formulu, ali ime majstora koje nas vraća starijem, domaćem stanovništvu.
Rimljani su ih pokušavali pokoriti više od 160 godina
Da bismo razumjeli koliko je velika promjena nastupila nakon rimskog osvajanja, treba se vratiti stoljećima unatrag. Rimljani su Delmate pokušavali pokoriti tijekom razdoblja duljeg od 160 godina. Ratovi nisu bili kontinuirani, ali sukobi su se vraćali iz generacije u generaciju.
To je posebno zanimljivo kada se uzme u obzir da je Rim već tada bio jedna od najvećih vojnih sila tadašnjeg svijeta. Dugotrajno odolijevanje Delmata zato pokazuje koliko je teško bilo potpuno podčiniti taj prostor.
Vrhunac dolazi u Panonsko-delmatskom ustanku od 6. do 9. godine, jednom od najvećih sukoba koje je Rim vodio u tom razdoblju. Nakon konačnog sloma pobune bilo je jasno da ovaj prostor mora ostati pod snažnim vojnim nadzorom.
Tilurium i Burnum čuvali su ključne prolaze
Nakon gušenja ustanka na Gardunu kraj Trilja razvija se veliki rimski vojni logor Tilurium, u kojem je bila smještena VII. legija. Položaj nije bio slučajan. Kada govorimo o ovoj poziciji, radi se o najboljem prijelazu preko Cetine. Drugdje je rijeka u dubokom kanjonu pa je prijelaz težak ili nemoguć, a prijelazi preko nje imali su iznimno strateško značenje. Kontrola prijelaza značila je i kontrolu jednog od ključnih pravaca između unutrašnjosti i obalnog područja.
Drugo veliko rimsko uporište bilo je Burnum kod Ivoševaca kraj Kistanja, gdje se nalazila XI. legija. Tilurium i Burnum tako su kontrolirali dvije važne strateške točke i omogućavali brzo djelovanje u slučaju novog ustanka.
Uz legije su djelovale i pomoćne postrojbe sastavljene od ljudi različita podrijetla, uključujući stanovnike savezničkih i prethodno pokorenih područja. Kako je provincija s vremenom pacificirana i opasnost od nove velike pobune slabila, legije su premještane na druga područja Carstva.
Gardunski tropej – rimska poruka pobjede Delmatima
Upravo uz logor na Gardunu nalazio se jedan od najupečatljivijih spomenika ove priče – gardunski tropej.
Tropej je bio rimski spomenik pobjede. Njegov najstariji oblik bio je vrlo jednostavan: nakon bitke na deblo stabla postavljalo bi se oružje ili oklop poraženog neprijatelja. Iz te simbolike tijekom vremena razvili su se monumentalni kameni spomenici, a od iste riječi potječe i današnji „trofej“.
Gardunski tropej bio je podignut nakon velikog rimskog obračuna s pobunjenim stanovništvom. Prema procjenama koje je još iznio akademik Nenad Cambi, mogao je biti visok oko 15 metara, bio je posvećen Augustu, a stajao je pred logorom VII. legije kao vrlo jasna politička i vojna poruka.
Od samoga spomenika danas nije ostalo mnogo. Vjerojatno je u nekom trenutku razložen, a njegovi su dijelovi korišteni kao građevinski materijal u kasnijim razdobljima, što je česta sudbina antičkih spomenika.
Ipak, sačuvani ulomci iznimno su vrijedni.
Rimljani su Delmata prikazali u okovima
Na većem fragmentu koji se čuva u Arheološkom muzeju u Splitu može se vidjeti prikaz tropeja u njegovu klasičnom obliku – stablo s oružjem i štitom – a uz njega se nalazi zarobljeni pripadnik jednog od naroda koji su sudjelovali u pobuni.
Izvorna kompozicija prikazivala je Panonca i Delmata, obojicu u okovima. Panonac je prikazan sa šubarom na glavi, dok su odjeća, obuća i drugi detalji na figurama danas važni za proučavanje izgleda stanovništva tog vremena.
Za Rimljane je poruka bila jasna: pokorili smo ih.
Poraženi ljudi nisu prikazani kao konkretne osobe, nego kao personifikacije dvaju naroda. Rim je kroz njih pokazivao vlastitu vojnu nadmoć i konačan slom velikog ustanka.
Za današnje arheologe, međutim, upravo je taj propagandni spomenik vrijedan jer nam daje rijedak vizualni trag o stanovništvu koje je Rim želio prikazati kao svoje pobijeđene neprijatelje.
Najveći paradoks: osvajači su sačuvali trag onih koje su pokorili
Cijela priča završava velikim povijesnim paradoksom. Delmati sami nisu ostavili tekstove na vlastitom jeziku, pa njihov glas danas ne možemo čuti. Ne možemo rekonstruirati rečenice koje su izgovarali niti pročitati njihovu vlastitu verziju ratova s Rimom.
Ali Rimljani su, svojim običajem uklesavanja imena i događaja u kamen, sačuvali upravo ono što bi inače gotovo potpuno nestalo.
Sačuvali su imena Pajone, Verza, Dasija, Mesora, Seja i Batona. Zapisali su Delmate u imenima vojnih postrojbi, na građevinskim natpisima salonitanskih bedema i na predmetima svakodnevice. Njihovi potomci ulazili su u rimske pomoćne postrojbe, služili vojsku, dobivali diplome, časni otpust i rimsko građansko pravo.
A kada su Rimljani željeli monumentalnim spomenikom pokazati koliko je velika bila njihova pobjeda, uklesali su u kamen i lik poraženog Delmata u okovima.
Spomenik je trebao govoriti o moći Rima. Dvije tisuće godina poslije govori nam i o ljudima koje je Rim pobijedio.
Misterij stela iz Sinja: Rimski spomenici, ali motivi na njima možda otkrivaju svijet Delmata
Misterij odbačenih kaciga, oružja i oruđa u Cetinu. Zašto su ih se Delmati “rješavali”?
Arheolog Potrebica: “Drugi pišu o našoj kulturnoj baštini, tako je bilo i s Delmatima. Izložba u Splitu mogla bi biti prekretnica”
“Delmati nisu živjeli u Stobreču, ali su mu prijetili”: Na izložbi u Splitu prvi put se vidi važna građa iz drevnog Epetija
Moja reakcija na članak je…
