Zastupnički dom američkog Kongresa, nakon što je to još 29. srpnja učinio Senat, usvojio je tzv. zakon o sankcijama iz pakla protiv Rusije i Irana, koji je prošle godine predložio sada već pokojni senator, republikanac, Lindsey Graham. Zakon je odmah poslan američkom predsjedniku Donaldu Trumpu na potpis.
Puni naziv dokumenta, za koji su glasala 262 člana Kongresa, a protiv je bilo njih 159, jest HR 5334, “Zakon Lindsey O. Graham o sankcijama Rusiji i Iranu iz 2026.”. Njime se nameću osobne sankcije ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, članovima ruske vlade i vodstvu sigurnosnih agencija. Također se primjenjuju na sve ruske LNG projekte, energetske projekte na Arktiku, tzv. flotu u sjeni, koja se koristi za prekrcaj ruske nafte, plina i ugljena na moru, kao i na osobe koje prodaju tankere Moskvi. Pod sankcije dolaze i Središnja banka Ruske Federacije te najveće ruske državne banke – Sberbank, VTB i Gazprombank.
“Pakleni zakon” omogućit će SAD-u nametanje carina do 100 posto prema pet zemalja koje najviše kupuju rusku naftu i plin, a kojima udio ruskih energetskih resursa u uvozu prelazi 15 posto. Ova definicija uključuje Indiju i Kinu. Slične carine nameću se i zemljama koje pomažu Rusiji da izbjegne sankcije, dok ruski izvoz u SAD podliježe carini od 500 posto.
Ovo potonje, nametanje carina, zapravo je i najvažniji dio zakona.
Pojačani nadzor
Naime, sve ono prije nabrojeno zapravo je već velikim dijelom na snazi, pa riječ može biti više-manje samo o pojačanom nadzoru primjene sankcija. Međutim, ključan je onaj dio zakona koji se odnosi na tzv. sekundarne sankcije, koje se ne primjenjuju neposredno prema Rusiji, nego prema glavnim državama uvoznicama njezine nafte i plina, pri čemu se dobro pazi da se u tom smislu ne kazne europske zemlje koje to još aktivno čine, bilo da nemaju alternativu ili im se to jednostavno da i može. Primjenjivat će se u prvom redu prema Kini i Indiji, kao najvećim kupcima ruskih energenata.
Ovaj je zakon politiziraniji od bilo kojeg drugog koji je posljednjih godina usvojio Kongres. Definitivno mu je intencija jačanje Trumpovih pregovaračkih pozicija u odnosu na glavne američke globalne konkurente – Rusiju, Kinu i Indiju. Zakon predsjedniku daje ovlasti kojima može uvoditi carine kada i komu hoće, ali ih isto tako i ukidati.
Time je Kongres učinio presedan “pucajući sam sebi u nogu” i smanjivši svoj politički utjecaj u korist predsjednika, čije se ovlasti ovime izdižu gotovo na “carsku” razinu. To je Trumpova velika pobjeda, jer sada u ruke dobiva “malj” kojim, prema potrebi, može mahati i udarati po američkim protivnicima kada god i gdje mu se to prohtije.
To potvrđuje i činjenica da se usvajanju zakona otpočetka protivila Demokratska stranka, upravo zbog straha da će on Trumpu znatno proširiti predsjedničke ovlasti na štetu Kongresa. Stoga nije čudno što je glavnina demokrata glasala protiv njega, ali ih je pedesetak ipak glasalo za usvajanje, što je na kraju bilo dovoljno da zakon prođe.
Drugim riječima, Trump je sada sretan jer je napokon dobio ono što je oduvijek želio, polugu koja će mu omogućiti da igra igru dobrog i lošeg policajca. Međutim, stara je to igra i svima vrlo dobro poznata, a kako ne bi bila Kini i Rusiji.
Oštra reakcija
Već istog dana o svemu se oglasio Peking. Kinesko ministarstvo vanjskih poslova priopćilo je kako se Kina oštro protivi tom zakonu i da nju nijedna država ne može spriječiti da trguje s bilo kojom drugom zemljom u skladu s međunarodnim pravom, te da odbacuje bilo kakve sankcije koje nije odobrio UN.
Isti se dan oglasio i Kremlj priopćenjem Putinova glasnogovornika Dmitrija Peskova, koji je usvajanje ovog zakona nazvao neprijateljskim činom i najavio da će Moskva pozorno pratiti njegov razvoj. “Naravno, pratimo napredak ovog dokumenta. To se odnosi na neprijateljske akcije i, naravno, uvođenje bilo kakvih dodatnih sankcija SAD-a sigurno će zakomplicirati napore za pronalaženje mirnog rješenja u Ukrajini”, rekao je Peskov.
Trump je sada, nedvojbeno, veseo, ali vjerojatno se neće dugo veseliti. Naime, teško je reći što bi on u praksi mogao poduzeti u slučaju kineskog i indijskog snažnog “ne” mogućem američkom novom carinskom pritisku a da to opasno ne ugrozi i interese SAD-a.
Uvoditi visoke carine protiv dviju država, od kojih s ovom prvom SAD održava najveće trgovinske odnose i o čemu još puno ovisi, dok s Indijom, osim rastućih trgovinskih odnosa, namjerava razvijati i sigurnosnu arhitekturu u Indopacifiku u suprotstavljanju toj istoj Kini u sklopu formata QUAD, bilo bi za SAD golem rizik jer bi na kraju mogao ostati i bez jednog i bez drugog.
Ali postoje još opasnije posljedice “paklenih sankcija” ako ih Trump ipak odluči primijeniti. Neke su od njih naglo pogoršanje ionako već godinama krajnje loših američko-ruskih odnosa, prekid dijaloga Bijele kuće i Kremlja o završetku ukrajinskog rata, ali i o mnogočemu drugom važnom kad je riječ o kontinentalnoj i globalnoj sigurnosti, gdje se iranski problem za SAD sada nameće u prvi plan.
Glavni problem
U konačnici, Trumpova primjena visokih carina protiv Kine i Indije za kupnju ruske nafte mogla bi dovesti do još jednog za SAD opasnog efekta: ubrzanog okretanja dviju država prema uspostavi svog međusobnog platnog prometa i međusobne trgovine u vlastitim valutama ili uspostavi neke zajedničke valute za trgovinsku razmjenu. Na tome se sve ozbiljnije ionako namjerava raditi.
BRICS još nije multilateralna organizacija, već samo format interesno povezanih država koje imaju svoju viziju budućega svijeta, tj. ono protiv čega se SAD pod vodstvom Donalda Trumpa odlučio boriti svim raspoloživim sredstvima, smatrajući kako nema što izgubiti jer je globalna dominacija stoljećima bila temelj razvoja cijeloga Zapada. Ta je američka borba u praksi počela neposredno nakon Nove godine vojno-obavještajnom operacijom uhićenja venezuelanskog čelnika Nicolasa Madura, nastavila se ubrzo proglašenom potpunom pomorskom blokadom Kube, a kulminaciju je doživjela američko-izraelskim napadom na Iran 28. veljače. Međutim, taj rat, koji je krenuo u posve drugom smjeru od planiranog i očekivanog, mogao bi na kraju biti prekretnica koja će odrediti sudbinu multipolarnosti. Naravno, uz ukrajinski rat, koji se više i ne može promatrati osim kao rat cijelog Zapada protiv Rusije, i obratno, na golemom ukrajinskom vojnom poligonu.
Summit BRICS-a u New Delhiju jasno je pokazao napredak u njegovu razvoju prema formiranju ključnog globalnog pola suprotstavljenog Zapadu na čelu sa SAD-om. Domaćin summita, premijer Narendra Modi, javno je demonstrirao visoki stupanj prijateljstva s Vladimirom Putinom, ali i jačanje odnosa s kineskim vođom Xi Jinpingom, koji je prvi put nakon mnogo vremena osobno stigao u službeni posjet Indiji, što je jasan znak jačanja, a ne pogoršavanja odnosa dviju, po stanovništvu najvećih, azijskih država i glavnih regionalnih trgovinskih konkurenata.
Krhko primirje
Washington računa na preveliku ovisnost Kine i Indije o globalnoj gospodarskoj suradnji odnosno trgovini, zbog koje će one, iako emocionalno snažno podržavaju Rusiju u njezinu ratu s Ukrajinom, koji promatraju u kontekstu nametnutog joj rata s cijelim Zapadom, ali i kao onaj u kojem se Rusija u krvi bori i za njihove interese u budućem svijetu, inzistirati na što bržem pronalasku mirnog rješenja tog rata i u tom smislu vršiti pritisak na Putina da krene u smjeru kompromisa.
Međutim, kako bi bilo kakvi novi kompromisi Moskve u vezi s njezinim dobro poznatim uvjetima za kraj rata de facto značili ruski poraz, iako ne vojni, ali dugoročni strateški, sigurno nije moguće očekivati da će Putin u tom smislu podleći bilo kakvim pritiscima, čak ni tako važnih ruskih partnera kao što su Kina i Indija. Pogotovu zato što Putin dobro zna koliku stratešku važnost Rusija ima za Kinu, i vojnu i energetsku i geopolitičku.
Kontradiktorno je u usvajanju “paklenog zakona” u Kongresu i to što Trump posljednjih dana često govori o potrebi za tzv. energetskim prekidom vatre između Rusije i Ukrajine. Pritišće ukrajinskog čelnika Volodimira Zelenskog da ne gađa ruske mete u kojima je uskladišten dizel, jer tog goriva nedostaje u svijetu i brzo mu raste cijena, što se događa i u SAD-u, i to u vrlo nepovoljno vrijeme za Trumpa i Republikansku stranku – manje od dva mjeseca prije izbora za Kongres.
Valja podsjetiti kako je Moskva već najavila spremnost na energetsko primirje, ali je kao uvjet postavila niz krajnje teško ispunjivih zahtjeva, poput ukidanja zapadnih sankcija i prestanka lova na njezine tankere iz tzv. flote u sjeni, koji prevoze rusku naftu diljem svijeta jer je onih izvorno ruskih nedovoljno, a zapadni je ne smiju prevoziti zbog sankcija.
Nema dizela
S druge strane, Zelenski je odmah izrazio punu spremnost za zaustavljanje ukrajinskih napada na rusku energetsku infrastrukturu, što uključuje i ruske i druge tankere u Crnome moru koji prevoze rusku naftu. U Ukrajini sada svi strahuju od posljedica najavljenih masovnih ruskih zračnih napada na cijelu ukrajinsku energetsku infrastrukturu tijekom ove zime, zbog čega mnogi analitičari upravo nadolazeću zimu smatraju najgorom za tu zemlju od početka ruske invazije. Stoga bi energetsko primirje Kijevu itekako dobro došlo. Jer ukrajinska je infrastruktura, općenito gledano, opasno devastirana nakon masovnih ruskih zračnih napada koji su pokrenuti početkom srpnja kao odgovor na najavu Zelenskog da će pokrenuti četrdesetodnevne masovne napade dronovima u dubinu Rusije s ciljem prisiljavanja Putina da sjedne za pregovarački stol.
Međutim, nakon usvajanja spomenutog zakona u Kongresu, pod uvjetom da ga Trump potpiše, a sigurno hoće, i da do njegove primjene nakon toga dođe, jasno je kako od energetskog primirja neće biti ništa, a time ni od povećanja globalne opskrbe dizelom i smanjenja njegove cijene.
Stvar uvelike pogoršava i novi važni moment na Bliskom istoku. Ondje je, naime, osim iranske blokade Hormuškog tjesnaca i prolaza tankera “na kapaljku”, u međuvremenu došlo do još jednog očekivanog udarca na globalni energetski trgovinski sustav.
Naime, jemenski šijitski pokret pod vodstvom stranke Ansar Allah, tj. njezino vojno krilo, tzv. hutisti, prošlog je tjedna uzdrmao regiju i svijet. Hutisti su uspjeli u iznenada pokrenutoj vojnoj ofenzivi u samo tri dana zauzeti čak 5000 četvornih kilometara i potpuno ovladati strateškim tjesnacem, uz Hormuz najvažnijim u regiji, Bab-el-Mandebom, i zauzeti ključni otok Mayun, odakle tankere, ako žele, mogu gađati i običnim minobacačima – gotovo i puškama, a ne nužno raketama ili dronovima kako su to dosad povremeno činili.
Tjesnac suza
Naziv tog tjesnaca možemo prevesti na hrvatski kao Tjesnac suza. To mu ime sada najviše i odgovara, jer on suze na oči u ovome trenutku tjera mnogima. Naime, Teheran, koji podržava jemenske hutiste, sada u rukama ima dvostruku snažnu kartu za suprotstavljanje američko-izraelskom ratu i za još povoljniju pregovaračku poziciju u procesu koji je u međuvremenu potpuno zamro. Očito je da se u tom smjeru ništa neće promijeniti sve dok sa SAD-om za pregovarački stol ne sjednu i Rusija i Kina, a možda i Indija.
Hutisti, osim toga, pokreću ofenzivu prema Adenskom zaljevu i Adenu, glavnom gradu južnojemenskih separatista, koji se protive jedinstvu Jemena, nakon čega bi de facto uspostavili kontrolu i nad cijelim južnim Jemenom, jer je njegov istočni dio slabo naseljen pustinjski kraj s različitim sunitskim, nerijetko međusobno suprotstavljenim, plemenima, gdje je bilo i utočište čuvene terorističke organizacije AQAP. Također bi hutisti time dobili kontrolu nad obalom Indijskog oceana i otokom Sokotrom. Prije toga zauzeli su Mokhu, važnu luku na Crvenome moru, gdje su ih građani dočekali gotovo kao osloboditelje.
Situacija je počela eskalirati ljetos, kada je Saudijska Arabija pokrenula zračnu kampanju protiv hutista, dok su se sukobi s vladinim snagama duž bojišnice pojačavali.
Prekretnica se dogodila 3. rujna, kada su hutisti napali snage Nacionalnog otpora na zapadu. U početku se ofenziva usredotočila na jug, prema Taysu, a nakon prvih uspjeha ondje su raspoređena pojačanja prosaudijskih snaga. Čini se da su vladine snage od 5. do 7. rujna uspjele obuzdati ofenzivu i protunapad hutista, čak i potisnuti napadače u nekim područjima. Ali onda su, 8. i 9. rujna, hutisti pokrenuli svoj glavni napad prema zapadu.
Potpuna blokada
Iskoristivši element iznenađenja, lako su probili frontu i počeli brzo napredovati dublje u neprijateljski teritorij. Do 10. rujna stigli su do Crvenog mora, zauzevši Mokhu, nakon čega su zaokrenuli na jug i, prema pristiglim izvješćima, stigli do Dhubaba, drugoga najvažnijeg obalnog grada.
Odmah nakon uspješne ofenzive hutista reagiralo je i naftno tržište naglim skokom cijena, koje su prvi put od svibnja ove godine i kulminacije rata s Iranom uvjerljivo premašile 100 dolara za barel nafte Brent.
Zanimljivo je i kako se na dan pisanja ovog teksta ruskom naftom Urals počelo trgovati po cijeni od čak 121 dolar, uz podsjetnik na još važeći cjenovni limit na izvoz ruske nafte od 60 dolara za barel, od kojeg u praksi, očito, više nema ništa.
Svijet je jednostavno žedan nafte i tu puno ne pomaže ni politička retorika u smislu “izdržimo još malo i bit će bolje” ni još sveprisutno EU-ovo energetsko “zelenilo” – ili bolje reći: ludilo.
S druge strane, Katar je sada gotovo u potpunosti prestao izvoziti prirodni plin, dok je Saudijska Arabija prestala izvoziti naftu, između ostalog i u europske rafinerije, najmanje na dva tjedna, jer su hutisti uništili ključnu crpku na njezinu strateškom naftovodu Istok-zapad, koji povezuje saudijsku obalu Perzijskog zaljeva s obalom Crvenog mora. Zbog toga je izvan operativne funkcije ključna saudijska crvenomorska luka Yanbu.
Najveća žrtva
No vratimo se Ukrajini, gdje se ne nazire kraj ratu koji traje već više od četiri i pol godine. Ukrajina i njezin narod žrtva su potpuno promašene politike vlastitih elita protekla dva desetljeća, moglo bi se reći čak i od uspostave državne samostalnosti. Od te je zemlje stvoren najveći poligon za vojno razračunavanje ključnih globalnih geopolitičkih suparnika, a istinska briga za samu Ukrajinu zapravo ne postoji. Toga je itekako svjestan i ukrajinski narod, ali je nemoćan samostalno bilo što promijeniti. Našao na vjetrometini titanskog obračuna velikih sila.
Nedavno je u utjecajnom britanskom mediju The Spectator objavljen tekst bivše glasnogovornice ukrajinskog predsjednika Zelenskog Julije Mendel, danas njegove ponajveće kritičarke koja je radi svoje sigurnosti napustila zemlju.
U njemu je konstatirala ni manje ni više nego da je “strategija Volodimira Zelenskog nacionalno samoubojstvo”, da Ukrajina ne može vojno poraziti Rusiju i da mirovni sporazum ostaje jedino rješenje.
“Vođenje rata iscrpljivanjem jest nacionalno samoubojstvo, a ne hrabrost. Pa ipak, upravo je to strategija koju provodi vlada Zelenskog. (…) Nacija umire, a rat se nastavlja. Ukrajinu paralizira smrt njezinih ljudi i uništavanje industrijske baze, dok se dugovi i dalje gomilaju.”
Julija Mendel predlaže Ukrajini da slijedi “finski put”, odnosno da se odrekne dijela teritorija i proglasi neutralnost. Po njezinu mišljenju, to će pomoći da se “zaustavi krvarenje, zadrži ono što se može zadržati, obnovi gospodarstvo i način života kojem se ljudi mogu vratiti”.
Julija Mendel prošloga je tjedna trebala održati govor u Europskom parlamentu o temi postizanja mira u Ukrajini. Dan uoči govora rečeno joj je kako joj ulaz u Parlament nije dopušten. Slučajno ili ne, Zelenski je samo dan prije protiv nje uveo sankcije.
Iz EU-a se glasa o tome nije čulo. Glasna je bila samo predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen u svom govoru o stanju Europske unije, koji je, kao nikad dosad, bio izložen brojnim kritikama samih europarlamentaraca s različitog političkog spektra.
Ali teško da će sve to Ukrajincima pomoći da izađu iz mračnog tunela u koji su ih velike političke igre domaćih i stranih moćnika uvele. Na dan pisanja ovog teksta Rusija je izvršila nove velike zračne napade diljem zemlje, pri čemu je najviše stradao Kijev. Ondje je, između ostalog, uništen i najveći podatkovni centar, koji je, između ostalog, služio za ključne potrebe ukrajinske vojske.
