Ruska krstareća raketa 9M730 Burevestnik (NATO oznaka: SSC-X-9 Skyfall) prema svemu sudeći koristi nuklearni pogonski sustav s izravnim usisom zraka, pri čemu tijekom leta može ostavljati radioaktivni trag, prenosi NPR.
Do takvog zaključka došla su dvojica znanstvenika s uglednog američkog Massachusetts Institute of Technologyja (MIT), koji smatraju da upravo takva konstrukcija najbolje objašnjava prijavljeni domet i dimenzije rakete.
Prema njihovoj analizi, raketa se najprije lansira pomoću raketnog motora na kruto gorivo, koji joj osigurava početno ubrzanje i podiže je na potrebnu visinu i brzinu. Nakon toga aktivira se glavni nuklearni pogonski sustav.
Atmosferski zrak usisava se u motor pomoću kompresora te prolazi kroz niz uskih kanala koji okružuju nuklearno gorivo. Toplina nastala nuklearnom fisijom zagrijava zrak, koji se potom širi i velikom brzinom izlazi kroz mlaznicu, stvarajući potisak.
Praktički neograničen domet
Za razliku od klasičnih mlaznih motora, ovakav sustav ne zahtijeva velike količine kemijskog goriva tijekom glavne faze leta. Domet rakete stoga nije ograničen zalihama kerozina ili drugog goriva, nego prije svega radnim vijekom nuklearnog izvora energije. Upravo zato ruski izvori govore o gotovo neograničenom dometu, dok zapadni analitičari Burevestnik povezuju s mogućnošću iznimno dugotrajnog leta na malim visinama.
Međutim, takvo rješenje ima i ozbiljan nedostatak. Ako zrak prolazi izravno kroz reaktor, vrlo je vjerojatno da sa sobom odnosi dio radioaktivnih nusprodukata, koji se potom raspršuju duž putanje leta.
Prema analizi MIT-ovih stručnjaka, upravo je takva konfiguracija najizglednija, ali ujedno i najproblematičnija s ekološkog i sigurnosnog aspekta. Naime, gotovo neizbježno dovodi do ispuštanja radioaktivnog materijala tijekom leta.
Istraživači smatraju da je znatno manje vjerojatno da raketa koristi zatvoreni, neizravni ciklus, u kojem reaktor zagrijava posredni medij koji potom prenosi toplinu na zrak. Takvo bi rješenje zahtijevalo veće dimenzije, veću masu i složeniju konstrukciju, što se ne uklapa u poznate karakteristike rakete Burevestnik.
Prema tome, upravo koncept izravnog nuklearnog pogona može objasniti njezinu sposobnost vrlo dugotrajnog leta, ali istodobno otvara pitanje mogućeg radioaktivnog onečišćenja duž cijele rute.
Rizik za sve koji rade s projektilom
“Ovo je nešto što je moguće, ali izuzetno skupo i vrlo opasno”, rekao je Jake Hecla, profesor i stručnjak za zrakoplovnu i nuklearnu znanost i inženjerstvo, koji je vodio novu analizu zajedno s koautorom R. Scottom Kempom. Njihovo modeliranje pokazuje dizajn reaktora koji izbacuje zračenje dok leti, izlažući svakoga tko živi ili radi u blizini mjesta testiranja projektila “potencijalno ogromnom riziku”.
Portal Militarnyi ranije je izvijestio da je posljednje poznato testiranje rakete provedeno 21. listopada 2025. godine. Prema navodima ruskog Ministarstva obrane, let je trajao približno 15 sati, tijekom kojih je raketa prešla oko 14.000 kilometara.
Američke obavještajne službe prvo su probno lansiranje rakete 9M730 Burevestnik zabilježile u lipnju 2016. godine. Do 26. veljače 2018. izvedeno je, prema njihovim procjenama, do dvanaest testnih lansiranja. Od toga se uspješnim smatra samo jedno – ono provedeno u studenome 2017. godine.
Let na nuklearni pogon…
Od 1950-ih, i SAD i tadašnji Sovjetski Savez razmatrali su izgradnju zrakoplova na nuklearni pogon. Takvo oružje imalo je potencijal dati objema stranama prednost u Hladnom ratu jer bi imalo gotovo neograničen domet. To bi im moglo omogućiti da se gotovo beskonačno zadržavaju u blizini cilja čekajući naredbu za napad ili bi mogli napasti iz nepredvidivog smjera, što bi otežavalo obranu.
Godine 1955. američko ratno zrakoplovstvo postavilo je mali nuklearni reaktor u strateški bombarder Convair B-36 kako bi testiralo hoće li posadu izložiti prekomjernim količinama zračenja u letu. Reaktor nikada nije bio spojen na motore zrakoplova, ali je pokazao da nuklearni reaktor može letjeti. Godine 1961. Sovjetski Savez proveo je slične eksperimente na modificiranom bombarderu Tupoljev TU-95.
No, zabrinutost za sigurnost je ipak “ostavilo” te koncepte na zemlji, ali SAD su također radile na nizu nuklearnih reaktora za napajanje projektila. Poznata pod zajedničkim nazivom Projekt Pluton, ideja je bila izgraditi nadzvučnu krstareću raketu na malim visinama koja bi mogla isporučiti nuklearno oružje na bilo koju točku na Zemlji. Testovi su kulminirali 1964. godine, kopnenim testiranjem reaktora postavljenog na željeznički vagon u Nevadi koji je mogao raditi pet minuta, proizvodeći 513 megavata. No, ideja nikada nije “poletjela”.
Kada su se prvi put pojavile vijesti o novoj ruskoj krstareći raketi, mnogi analitičari su pretpostavili da će to biti varijanta motora Projekta Pluton, ali profesor Hecla je bio skeptičan. Dizajn Projekta Pluton, poznat kao nabojni motor, zahtijevao je vrlo brzo kretanje zraka kroz njega i mogao je raditi samo nadzvučnim brzinama.
“Postoji niz razloga zašto moramo sumnjati da je nuklearni nabojni motor neizvediv za Burevestnik”, rekao je. Konkretno, oblik oružja jako sliči konvencionalnoj podzvučnoj krstareći raketi. “Vrlo je jasno da se radi o podzvučnom sustavu, a nabojni motori nisu baš učinkoviti pri podzvučnim brzinama”, rekao je.
Već je odnio živote ruskih radnika…
Burevestnik je sada prvi leteći objekt na nuklearnu energiju. Također je nevjerojatno problematičan, rekao je Jeffrey Lewis, znanstvenik na Middlebury Collegeu koji se specijalizirao za proučavanje raketa i projektila.
Godine 2019. u nesreći uz rusku obalu poginulo je nekoliko ruskih nuklearnih djelatnika. Ubrzo nakon toga, u blizini je otkriven porast radioaktivnosti. Sada se općenito vjeruje da je nesreća rezultat pokušaja ruskog tima da izvuče prototip reaktora Burevestnik. Hecla je rekao da je moguće da se reaktor ponovno pokrenuo dok se izvlačio s dna mora, što je izazvalo eksploziju.
S obzirom na sve probleme, i stvarne i potencijalne, povezane s Burevestnikom, Hecla se pita zašto su ga Rusi uopće razvili. Napominje da iako je njegov domet vjerojatno znatno veći od dometa konvencionalne krstareće rakete, to ne znači da ga je posebno teško presresti. “To nije ideja koja mijenja pravila igre ni u kojem slučaju”, rekao je. “Danas rutinski obaramo krstareće rakete i nema razloga misliti da će to biti teško učiniti s ovom”. Tim više što je veća i sporija od većine drugih.
Štoviše, Rusija je izjavila da će se Burevestnik koristiti samo s nuklearnim oružjem kao bojevom glavom. Konvencionalna bojeva glava vjerojatno bi bila teža, primijetio je Lewis, a reaktor bi i dalje širio smrtonosno zračenje na značajnom području gdje raketa udari. S obzirom na sve to, “ne mogu zamisliti da Rusi troše jednu raketu da bi isporučili nekoliko stotina kilograma eksploziva”, rekao je.
Iako misli da ova krstareća raketa nije dobra ideja, moguće je da je reaktor u Burevestniku samo odskočna daska za razvoj nadzornih dronova na nuklearni pogon ili svemirskih nuklearnih sustava koji bi mogli biti korisni za druge misije, zaključuje. Raketa je “gotovo sigurno užasna ideja“, rekao je. “Ali nije nemoguća ideja”. zaključuje.
NATO dokument upozorava na ranjivost zbog tri nova ruska oružja
