Da je predsjednik Zoran Milanović igrač Kremlja, HDZ potencira još otkako je počela ruska invazija na Ukrajinu. Milanović, za razliku od premijera Andreja Plenkovića, nije zauzeo jasan stav kojim bi osudio rusku agresiju.
Kako je vrijeme prolazilo, HDZ-ovci su sve više teoretizirali o Milanoviću kao o proruskom igraču, svrstavajući ga uz bok sa srpskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem i donedavnim čelnikom RS-a Miloradom Dodikom, s kojim se on često i susretao, ne mareći za njegove susrete s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Da je Milanović ruski igrač, HDZ-ovci su možda najglasnije ponavljali u kampanji za predsjedničke izbore, ali to Milanoviću nije previše naštetilo jer HDZ-ovci nisu mogli potvrditi teze da se njegova predsjednička kampanja financira iz ruskih izvora, kako je tvrdio ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman.
U novom mandatu Milanović je primirio svoj svadljivi karakter te se rijetko pojavljuje u medijima. Uz to, više ne ulazi u izravne sukobe s HDZ-ovcima i premijerom Andrejem Plenkovićem pa se njegovi vanjskopolitički stavovi i opredjeljenja rijetko analiziraju.
Moralno upitno
Unatoč tomu, u HDZ-u se još analizira njegov odnos prema Rusiji, što je još i relativno česta tema u međunarodnoj javnosti, kojoj također nije promaknulo Milanovićevo kritiziranje zapadne politike u Ukrajini, kao ni reakcije iz Moskve. Ako je među HDZ-ovcima i bilo dvojbi o Milanovićevoj bliskosti s ruskim svijetom, ovih su dana, otkako je hrvatskom predsjedniku iz Moskve upućena pohvala ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, one nestale.
On je Milanovića nazvao iskusnim i dalekovidnim političarom te je, citirajući njegove izjave o Grenlandu, povukao paralelu s ruskim pravom na Krim. Čini se, dakle, da je ruski ministar svojim otvorenim istupom i komplimentima upućenima hrvatskom predsjedniku potvrdio dugogodišnje HDZ-ove teze o ruskom igraču. Ovo nije prvi put da Lavorov Milanovića obasipa komplimentima, ali je prvi put nakon mnogo vremena da neki ruski političar citira nekog europskog kolegu uz odobravanje onoga što je izgovorio. Početkom ove godine Milanović je ponovio i da hrvatski vojnici neće sudjelovati u misijama potpore Ukrajini, iako je Plenković više puta rekao da se ta opcija ni ne razmatra. Plenković je nedavno ustvrdio i kako je Milanović jedini predsjednik neke zemlje EU-a koji nije posjetio Ukrajinu.
No Milanović ne prestaje kritizirati politiku Europske unije, pa i SAD-a, prema ratu u Ukrajini, navodeći da je moralno upitno poticati otpor dok ginu tisuće ljudi i šaljući upozorenja o samoizolaciji Europe kroz strah od ruskog napada. Krajem prošle godine Milanović se također usprotivio korištenju zamrznute ruske imovine za financiranje Ukrajine, ustvrdivši da je ona suvereno rusko vlasništvo. Iako je u svojim rijetkim istupima na tu temu negirao da je ruski čovjek, njegovi stavovi, među ostalim i o statusu Krima te o NATO-ovim misijama, nerijetko su u suprotnosti s politikom Plenkovićeve vlade, koja odluke donosi u koordinaciji sa zapadnim saveznicima. Milanović često kritizira angažman NATO-a u pogledu rata u Ukrajini pa su ga brojni ugledni strani mediji, poput Politica ili CNN-a, opisivali kao populista koji širi antizapadne stavove, ali i kao prijatelja Rusije, što su učestalo govorili i njegovi politički protivnici ovdje u Hrvatskoj, gdje je prozvan zastupnikom ruskih interesa.
Diplomatski skandal
Milanović pak svoje stavove brani tezom da su stratezi Zapada gurnuli Rusiju i Kinu u čvrst savez, u čemu on vidi opasnost za globalnu stabilnost. Pitanje je mogu li se sve izjave i stavovi hrvatskog predsjednika pripisati nizu slučajnosti, jer je i nedavno izazvao svojevrsni diplomatski skandal izjavom o norveškom arhipelagu Svalbard, sugerirajući da bi to područje trebalo biti od većeg strateškog interesa za SAD nego Grenland.
Iako bi naivci mogli pomisliti da on samo govori sve suprotno od onoga što govore zapadnoeuropski lideri, ne treba zaboraviti da upravo Rusija već dugo ima strateške, pa i ekonomske interese na Svalbardu, koji se nalazi za ključnom pomorskom putu za rusku Sjevernu flotu. Kontrola i uspostavljanje utjecaja u okolnim vodama smatraju se ključnima za osiguranje pristupa ruskih nuklearnih podmornica Atlantskom oceanu. Inače, prema Ugovoru o Svalbardu iz 1929. godine, Norveška ima pravo suvereniteta nad arhipelagom, no sve zemlje potpisnice, a to znači i Rusija, imaju jednaka prava na gospodarske aktivnosti, kao i na uspostavljanje naselja.
Rusi tu odredbu koriste kako bi zadržali prisutnost uglavnom kroz Barenstsburg i Pyramiden. Milanović je, dakle, i ovim spontanim savjetima SAD-u na neku način koketirao s Rusima, čiji je interes na našim prostorima značajan. Interes u Srbiji i RS-u ostvaruju preko njihovih vodećih političara, dok je u Hrvatskoj, čini se, jedina brana širenju ruskog interesa čvrst stav koji je na početku invazije na Ukrajinu zauzeo premijer Andrej Plenković osudivši rusku agresiju.
