Sicilijanac Vincenzo, kojeg su uspoređivali s Riverom i Platinijem, a igrao je s mješovitim uspjehom za Inter i Torino, rodonačelnik je niza sinova talijanskih imigranata koji su osvijetlili nogomet 1980-ih i 1990-ih. Nema prvaka, ali mnogo dobrih igrača koji su ostavili traga
Vincenzo Scifo – koji danas 19. veljače slavi svoj 60. rođendan – bio je najtalentiraniji paisa 80-ih: igrao je nogomet čiste geometrije, bio je elegantan i primjen, pa čak i po frizuri – dječak se zalizao gelom poput Ralpha Macchia u Karate Kid – željelo se označiti stil. Sin Agostina i Alfonsine, Sicilijanaca iz Aragona, u pokrajini Agrigento, koji su 1950-ih – kad su se zatvorili rudnici sumpora – otišli u druge rudnike i druge mrake, prema La Louvièreu, u Belgiji; Vincenzino je s loptom imao povjerljiv odnos kakav djeca imaju s medvjedićem. Kad je stigao u Inter 1987., već je brusio svoj kristalni talent u Anderlechtu, klubu u kojem je debitirao sa samo sedamnaest godina. Imao je dvadeset i jednu godinu i imao je osobnost koja će se tek kasnije u potpunosti oblikovati. Nije bio Rivera – da, uspoređivali su ga s legendom AC Milana – pa čak ni s Platinijem – pisalo se da bi ga se moglo smatrati “mlađim bratom” Le Roija, a sam Michel ga je odabrao za mogućeg nasljednika – ali imao je ponešto od obojega, iako u manjoj količini od dvojice prvaka. Istina je da je s loptom u svojim nogama činio da se stvari odvijaju bez napora, ali je u svakoj situaciji djelovao usredotočeno poput astronauta na svojoj prvoj misiji. Mala osobnost, zapravo. No, odličan veznjak, toliko da je Enzo Bearzot – sredinom 80-ih – pokušavao shvatiti postoji li mogućnost da zaigra za Italiju. Ovdje je nosio dres Intera samo jednu sezonu (1987.-88.) i dvije – znatno solidnije – onu Torina (1991.-93.).
