On je to kino posebno istaknuo kao “izvorni svjedok“ jer je rođen, rastao, odrastao i još uvijek živi u neposrednoj blizini kina “Slavice“ koje je za svu djecu iz susjedstva 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća bio mjesto svakodnevnoga življenja. Stoga je „priča o tom kinu i njegovom platnu “svemirskog“ izgleda te sadašnjem skraćenom gledalištu, ali i prethodnim platnima i mnogim anegdotama bila povod za evociranje kino početaka u Dubrovniku, kao i
sjećanje na vremena kada su kino dvorane bile prepune, a ulaznice se prodavale za pomoćna mjesta, pa čak i za stajanje.
-“Slavica“ nam je odredila i životna opredjeljenja, a stariji članovi obitelji filmove su gledali i s balkona obiteljske kuće, a pokojni otac ne samo da je volio filmove nego se volio koristiti i uslugama bifea u kinu. Plaćao je ulaznicu, imao samo svoju stolicu i u dane repriza je slobodno prolazio do kafane. Redoviti posjetitelj kina od malih dana bio je i moj sin Lukša koji danas radi po pravim filmskim setovima. Prve se projekcije kina “Slavica“ u medijima spominju od 1950.godine, a uređenje prostora kina radilo se po ho-ruk sustavu, a izniman doprinos dale su žene- ispričao je Benić i pokazao fotografije koje je spasio kinooperater Ivo Avdić, a prisjetio se i kinooperatera Vladimira Rakelu, oca poznate novinarke.
Neko vrijeme su zadnji redovi u tom kinu imali i stoliće da se može odložiti piće pri gledanju filma, , a kad su se prikazivali filmovi kao “Prodavačica ljubičica“ ili “Majko slušaj moju pjesmu“ malog Joselita red pred blagajnom “Slavice“ protezao se do skalina Orsatove ulice, a prodavala su se i stajanja! Zanimljiv je podatak kako je 1957. u Dubrovniku prikazano 1613 filmova koje je vidjelo 504 tisuće gledatelja, ili više od 300 po projekciji! Golemo zakrivljeno filmsko platno osvanulo je u Dubrovniku samo četiri godine nakon što je snimljen prvi film u tehnici širokog Cinemascopa: platno je bilo visoko 5,40 a dugo 13,80 metara, projektant inž. Benić je predvidio i posebna ojačanja radi bure i juga, a ljetno kino “Jadran“ počelo je raditi 1958.godine. Kino poduzeće je uspijevalo jednu kopiju žurnala dnevno održavati više projekcija u raznim kinima, a rolne su nošene “štafetom“: nakon prikazivanja u “Slavici“, djelatnik kina bi je tramvajem nosio do kina u Gradu. U kinu su se imali koncerte i Vice Vukov ili grupa “Azra“ s legendarnim Johnnyem Štulićem.
Benić je opisao i sudbinu bifea i zakupaca bifea u kojeg su često građani dolazili- na ćevape! Opisao je kako je prepolovljeno gledalište tog kina od presude Okružnog suda u Cetinju, neuspjelu konfiskaciju, plaćanju najma nasljednicima Antuna Smidta, dugotrajni sudski postupak i konačnu promjernu vlasništva parcele. Posebno se osvrnuo na kino-povijest u Dubrovniku svih gradskih kina i naveo niz anegdota te prezentirao faksimile novinskih članaka od početka 20.stoljeća. No, prepričavanje samo dijela te povijesti, završno s preuređenjem prostora kina “Sloboda“, iziskivalo bi mnogo više prostora. Ipak, navedimo tek kako je mađarski filmski redatelj Mihaly Kertesz (prije nego je odselio u SAD i tamo promijenio ime u Michael Curtiz) dijelom i u Dubrovniku, 1920.godine prema istoimenom romanu Iva Vojnovića, snimio film “Gospođa sa suncokretom“ koji je u našem gradu imao premijeru prije službene, svjetske.
Ahmet KALAJDŽIĆ
