“Betula više nema, bolje rečeno nema više grada Dubrovnika onakvoga kako je živio, a betule su bile dio tog Grada. Grad u zidinama bio je prepun ljudi (bilo je oko pet tisuća stanovnika) i živio je punim životom, betule su bile sastavni dio tog punog života…Tu se i živjelo i svađalo i rađalo i išlo „Putem od križa“ uokolo po betulama. Grad je bio živi grad, a danas je sve više turistička kulisa”, rekao je Benić i pojasnio kako su betule prostor u kojem nema ograda, pogotovo uz čašu vina više.
“Betula je zapravo dijalektalni naziv i potječe iz talijanskog jezika, a ugledni Zingarellijev rječnik definira je kao krčmu niske razine, a vulgarni način izražavanja definira “betulaškim rječnikom“. Ali, tom siromašno uređenom lokalu se ipak nježno tepalo: bettoleta, bettolino, bettolucca…Slično betulu definira i hrvatski jezični portal „neugledan ugostiteljski objekt, birtija, bircuz“. Naljutile su me ove arogantne definicije: je li suština betule da je lokal neugledno uređen?”, zapitao se Benić te se za pomoć obratio ChatGPT-ju koji mu je čak ponudio da napiše autentično dubrovački tekst i na kraju suvislo zaključio “nije restoran, nije kafić- betula je način života, to je ritam, mentalitet, filozofija…ima tu duše i humora na izvoz“.
No, Benić je ostavio digitalnu stvarnost i vratio se na vrijeme betula kad su ljudi međusobno razgovarali i posredstvom projektora pokazao više fotografija koje su za omladinski list “Laus“ i časopis “Dubrovnik“ snimili Tomislav Hajek, Željko Tutnjević, Milo Kovač, Mišo Ševelj, Željko Šoletić i Lolo Škorić. Laus je čak 1977. objavio i esej “Poetika betuzla“, a Benić je priznao kako je i svom sinu priznao da je “bolje što nema više betulaških fotografija jer tko zna što bi on tada mislio o svome ocu“.
Citirao je i pok. dubrovačkog pjesnika, svog prijatelja Milana Milišića za kojeg je betula mediteranski tip lokala okrenutog ulici u kojem se u pravilu mogu konzumirati alkoholna i bezalkoholna pića, sendviči i kava. U njoj je šank i nekoliko stočića sa stolicama. Za šankom je ženska koja toči i služi. Lako je ući i izaći jer su vrata, kad god to vrijeme dopušta, širom otvorena. Ili je ipak lakše ući – pitao se Milišić zaključivši: „Jedna tura s nogu- to je jedinica društvenog života za muškarce u onim krajevima gdje supruge i barke naglo stare, gdje jedni odlaze na more, drugi preko, a treći u materinu!“
Posebnu pozornost i Benić je, kao i pokojni pjesnik, posvetio ženama za šankom, najčešće dvosložnih imena: tete Jele, Neda, Mare, Drage, Klare: sve su imale svoju osobnost i autoritet, a prepoznavale su svaki mig gostiju i čudne narudžbe kao em-be-ge (mali bijeli gemišt) ili kratki vodoravni pokret koji je značio “malo bijele presječeno“, a betulaška logika bila je: “bolje dva mala nego jedno veliko“.
Osvrnuo se Benić na brojne od bivših betula, a nabrojao ih je čak 29, za koje je “Laus“ 1977. ustvrdio da su prave lokacije dubrovačkih scenskih prostora. Nisu navedene pod pravim nego pod imenima betulaškog slenga. No, u njih nije pribrojio “Gradsku kafanu“, ali i na podložnost modnim trendovima, kad su u socijalističkim vremenima neprikosnovena pića bila vina “Dubrovačkih podruma“ te podsjetio na vrijeme loze, Štoka i Vekije te šverc pomoraca brandya “Zvečevo“ u Englesku.
Priznao je kako su mu, uz upit “kad će više doma“ u betulaškoj mladosti društvo stanari s prozora zalijevali svim i svačim, a opisao je i betulaški ritual, zapravo ulični teatar “hitanja nekoga u đir“. Podsjetio je na sulude pjanske rasprave (kao npr. ona tko je bolji vojskovođa: Winston Churchil ili Josip Broz), a čuli smo i audio ili video snimke Anđela Čikata, Joška Juvančića, Jirria Menzela, Luka Braila… Na izuzetno simpatičan način opisao je Benić i svoja iskustva iz brojnih betula, osobnosti niza vlasnika i voditelja betula, a prisjetio se i kolega novinara kojih više nema.
” pored predanosti svojim radnim zadaćama po betulama, novinari iz betulaških vremena su više-manje pristojno dočekali umirovljenje. S iznimkom nesretnog Žarka Bombe koji je taj nadimak dobio jer je uvijek s puno oduševljenja svima pričao da ima pravu novinarsku “bombu“ za koju se uvijek ispostavilo da jer zapravo bila “ćorak”, priča.
Uz podsjećanje na „Peline“(„Školu“), “Frižider“, “Manon“, “Garište“, “Pod voltom“, “Orlando“, “Višnjicu“ i brojne druge, priča o “Taliru“ popraćena je bučnim pljeskom u znak zahvale nazočnom bivšem vlasniku Franu Cetiniću. Jednako tako iskreni bio je i pljesak kojeg je na kraju zaslužio i Benić, a mnogi su već sad zabilježili termin idućeg sentimentalnog predavanja.
