Serafina Lauš, koja je sinoć preminula u 87. godini, bila je simbolom stradanja Hrvata u ratu u BiH u kojem je izgubila tri sina i supruga.
“Ja bih sve halalila (oprostila) … samo da su mi dica živa”, govorila je u svojim javnim svjedočenjima. I ponavljala – “Ne tražim ništa osim pravde.”
A pravda u njezinu slučaju, kao i brojnih drugih žrtava rata u Bosni i Hercegovini nije stigla za života, prenosi Hina.
Snage bošnjačke Armije BiH napale su hrvatska sela u Travniku 10. lipnja 1993. godine, a među njima i selo Ćukle u kojemu je živjela obitelj Čauš. U dva dana ubijeni su joj suprug Ivo i trojica sinova – Dragan, Fabijan i Miroslav.
Jedan od njih ubijen je u samom napadu bošnjačkih snaga, a druga dvojica, prema dostupnim iskazima, nakon zarobljavanja. Suprug Ivo ubijen je na kućnome pragu.
Serafina Lauš odvedena je u zatočeništvo, najprije u improvizirani logor u Ćuklama, a potom u ‘Muzičku školu u Zenici, gdje je provela gotovo godinu dana.
Po povratku je zatekla spaljeni dom i raseljenu obitelj.
Godinama je javno svjedočila o sudbini svojih najbližih, uključujući i na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju.
Unatoč svjedočenjima i sudskim postupcima vezanim uz zločine u središnjoj Bosni, pravdu za ubojstva članova njezine obitelji nije dočekala.
Njezina smrt zatvara jedno od najsnažnijih osobnih svjedočanstava o stradanju civila u ratu u Bosni i Hercegovini i ostaje trajni podsjetnik na neprocesuirane zločine.
Serafini Lauš, koja će sutra biti pokopana na groblju Prahulje kod Travnika, počast je u petak minutom šutnje odao i Hrvatski sabor.
U Travniku je tijekom rata u BiH ubijeno više od 300 Hrvata. Prije rata ondje je živjelo oko 19.000 Hrvata, a nakon rata vratilo ih se približno 8.000.
