Milan Šufflay, hrvatski povjesničar, političar, prevoditelj i književnik, rođen je na današnji dan, 8. studenoga 1879. u Lepoglavi. Jedan je od utemeljitelja albanologije te autor prvoga hrvatskog znanstvenofantastičnog romana.
1921. godine uhićen je zbog “veleizdaje” (špijuniranja u korist strane države). Osuđen je na tri i pol godine zatvora.
Dr. Milan Šufflay jedan je od velikana nove hrvatske povijesti, da nije tako ne bi njegovo ubojstvo od strane velikosrpskog režima prve Jugoslavije tako odjeknulo svijetom. Zbog toga je njegovo ubojstvo odjeknulo tako snažno svijetom da je izazvalo velike proteste pa su, između ostalog, najveći ljudi 20. stoljeća, kao Albert Einstein i Heinrich Mann preko Međunarodne lige za prava čovjeka pozvali svjetsku javnost na prosvjed zbog ovog zločina.
Zločin je bio isključivo motiviran mržnjom srbijanskog režima prema osobi i radu hrvatskog domoljuba i povjesničara Milana Šufflaya.
Komunistički jugoslavenski režim, kao sljedbenik prve kraljeve Jugoslavije, u potpunosti je izbacio njegovo ime iz knjiga i sveučilišta. Dva naoko oprečna režima, monarhija i komunizam, tako su pokazali da osim diktature imaju još jedno zajedničko svojstvo – jugoslavenstvo kojem je Šufflayevo hrvatsko domoljublje uvijek bilo trn u oku.
Nažalost, ni uspostavom hrvatske samostalnosti Šufflay nije dobio mjesto koje je erudicijom, širinom i bogatom ostavštinom zaslužio.
Vjerojatno je to zbog toga što je Šufflay smatrao jugoslavenstvo, a ne srpstvo najvećim neprijateljem hrvatskog naroda. Premda kao iznimni intelektualac i filozof nije imao smisla za dnevnu politiku, njegova moć uočavanja problema hrvatskog naroda bila je odlična. Njegove riječi potvrđuju mnogi tamošnji nacionalisti, radikali i velikosrbi koji smatraju da je najveći problem obje Jugoslavije bio taj što „Hrvate nismo uspjeli pretvoriti u Jugoslavene“. A upravo je to bio jedan od većih ciljeva kako prve monarhističke, tako i druge komunističke Jugoslavije.
Prema popisima stanovništva, od 1961. godine nacionalnost Jugoslaven najviše je rasla upravo u Hrvatskoj, sve do gotovo 11% na popisu 1981. godine. Da nije bilo pojave velikosrpskog pokreta i Slobodana Miloševića, izvjesno je da bi taj postotak i dalje eksponencijalno rastao i do popisa 1991. godine.
Cilj velikosrba, u kojem oni nisu bili složni, bio je integralno jugoslavenstvo u Hrvatskoj i radikalno suzbijanje i progon bilo kakve hrvatske nacionalne svijesti. Tek sredinom 1980-ih rastu četničke ideje i prijetnje Hrvatima, koje homogeniziraju hrvatski narod pod jednu zastavu, što je kulminiralo u Domovinskom ratu. Nesposobni, pa i zlonamjerni, političari koji su vodili Hrvatsku nakon smrti Franje Tuđmana su to vrlo brzo rasuli na račun politike „regiona“, što je drugo ime za sinonim jugoslavenstva. A u tome im zdušno pomažu mediji, kulturnjaci, pojedini sportaši (hvala Bogu, ne i najpoznatiji), javne osobe, ekonomski zainteresirane osobe, pa i kriminalci i drugi – pa sve to ne izgleda nimalo slučajno.
Dr. Milan Šufflay je to sve znao.
Zato je i ubijen u strogom središtu Zagreba 19. veljače 1931. kada su policijski agenti Kraljevine Jugoslavije, Ljubomir Belošević i Branko Zweger, napali su hrvatskog znanstvenika-povjesničara i domoljuba ispred kućnog praga i razbili mu glavu čekićem.
Umro je dan kasnije od zadobivenih ozljeda.
Polazio je zagrebačku Klasičnu gimnaziju koju je završio 1897. godine. Povijest je studirao na Zagrebačkome sveučilištu. Postigao je stupanj doktora filozofije 1901. godine na temelju disertacije Hrvatska i zadnja pregnuća istočne imperije pod žezlom triju Komnena (1075-1180). Još kao sveučilištarac vladao je francuskim, njemačkim, talijanskim, engleskim, svim slavenskim jezicima, također latinskim, starogrčkim i srednjogrčkim a kasnije je svladao novogrčki, albanski, hebrejski i sanskrt. Profesor Tadija Smičiklas držao ga je svojim najdarovitijim studentom; bio mu je asistent kod redigiranja Akademijina Codex diplomaticus. Studirao je i na Institutu za austrijsku povijest u Beču (1902. – 1903.). Proučavao je hrvatsku srednjovjekovnu povijest i albansku prošlost. Postao je i povjesničar Balkana, uvjeren da je jedino ispravno prošlost Hrvata istraživati iz balkanske pozicije i tako osobno prekida s uvriježenim mišljenjem hrvatskih povjesničara da su Hrvati predstavnici Zapada i u oprjeci spram Balkana. – Pročitajte više na: https://bljesak.info/kultura/knjige/tko-je-bio-milan-sufflay/364759
Iako je bio pristaša Hrvatske stranke prava (HSP), pokopan je, 22. veljače 1931. godine, u odjeljku arkada na Mirogoju, koji pripada Hrvatskoj seljačkoj stranci (HSS).
“Hrvatska ima svoje državno pravo, a Hrvati kao politički narod imadu svoje naravno pravo, pravo samoodređenja. Prekinuće veze s bivšom monarkijom dne 29. listopada 1918. temelj je nezavisne države Hrvatske. Ta država ne nalazi se u drevnom sklopu… Nema otrgnuća! Nasuprot se baš radi o novom sklopu, koji bi imao tek pravno nastati. Tužiti me dakle, da ja hoću otrgnuti hrvatsku državu, koja postoji, od kraljevstva SHS, koje pravno ne postoji, pravna je i logička zabluda. (…) Ako je hrvatsko čuvstvo, želja i mišljenje o samoodređenju, hrvatskoj državi, vjera u Ententu grijeh, onda sam ja kriv. Ali to čuvstvo, tu želju, tu vjeru imade čitavi hrvatski narod i izrazio ih je preko svojih zastupnika banske Hrvatske. Vlast, koja me tuži, može ovdje dobiti proces proti meni, ali jer goni čitav hrvatski narod, izgubit će proces pred licem Evrope… Kao filozofu, kao slobodoumnom Hrvatu meni je lično svejedno, sjedio ja u malim uzama sudbenog stola ili druge koje kaznione, ili pak da izašav na tobožnju slobodu dodjem u veliku tamnicu, u kojoj hvala Bogu, tek privremeno čami hrvatski narod.”
Tijekom govora sudci su upadicama prekidali dr. Šufflaya, rekavši da nitko ne progoni hrvatski narod a Šufflay je na to odgovorio “Pitajte Radića, on je hrvatski narod” zatim je dodao, na upadicu što će biti ako Radić umre, “Hrvatski narod emanirat će drugog Radića”.
Šufflay je, kao prvooptuženi, osuđen na tri godine i šest mjeseci državnih uza a presuda je snažnije odjeknula u inozemstvu, nego u Hrvatskoj. Od ostalih suoptuženika najveću i najtežu kaznu dobio je Pavao See, 12 godina robije, Rudolf Vidak osuđen je na 4 godine državnih uza, Dragutin Taboršak na 3 godine i 4 mjeseca državnih uza, Franjo Škvorc i Jakob Petrić na 3 godine državnih uza, Josip Drenski Špoljarec na 2 godine i 4 mjeseca državnih uza, Ivan Havelka kažnjen je s 8 mjeseci državnoga zatvora, Gabrijel Kruhak, Florijan Štromar, Milan Galović i Ivan Kovačić dobili su po 6 mjeseci zatvora, dr. Ivo Pilar osuđen je na 2 mjeseca zatvora uvjetno za godinu dana a Šarlota Vidak, Antun Pavičić i Andrija Medar oslobođeni su optužbe zato što su sudci ocijenili kako optužbe protiv njih nisu bile dovoljno dokazane. Kolege znanstvenici iz brojnih zemalja pokušali su mu ishoditi pomilovanje, ali uzalud.
