Prevaliti otprilike 60 tisuća kilometara – tur-retur – da bi se iz daleke Australije stiglo pod sjeverne vrleti krševitog Biokova, u jedno malo, ubavo selo, tamo u neki šumarak usjeći metar drva, natovariti ga na samare magaraca, dovesti i istovariti u skromnu štalicu – čini se gotovo nestvarnim, možda čak i izmišljenim.
Ili pak, isti broj kilometara prijeći samo da bi se u tom istom šumarku nasjeklo breme granja i sitnog drva – grabovine, jasenovine, hrasta – te to breme ponijelo na leđima, zategnuto starim konopima, i tako pješice istovarilo pred istu tu štalu… Opet vam se čini nevjerojatnim. Možda čak kao senzacionalističko novinarsko pretjerivanje.
Ali kada vam netko tko je to zaista učinio, u trenutku predaha, brišući znoj s lica, brizne u plač – takav da suza suz…
