U dvorani hotela “Radisson Blu” u Splitu, među osmijesima i suzama, žene iz Kluba žena liječenih na dojci obilježile su 28 godina njegova postojanja.
Večer je bila posvećena njima – ženama koje su prošle najteže životne borbe i koje su, svaka na svoj način – pobijedile.
Povod okupljanja bio je poseban – izdavanje brošure “Klub jakih žena”, zbirke iskustava, emocija i poruka onih koje su iz tame bolesti izronile kao svjetionici nade drugima.
– U brošuri su ispisane emocije, iskustva, poruke naših članica. Sve su to žene koje su oboljele od raka dojke – kaže predsjednica kluba Ivanka Šperanda, s ponosom i blagim osmijehom koji skriva godine borbe.
– Naš je klub aktivan 28 godina, a danas okuplja oko 80 članica. Redovito se sastajemo, vježbamo medicinsku gimnastiku radi preventive limfedema, idemo na izlete, družimo se. Važno je da žene znaju – nisu same – kaže Ivanka.
Ivanka zna o čemu govori. I sama je prošla kroz “ono” o čemu sada govori drugima.
– Mama mi je umrla od raka gušterače, i kad sam čula svoju dijagnozu, u glavi su se odvrtjeli svi najgori scenariji – priznaje nam.
– Sve je počelo mamografijom, pa ultrazvukom, biopsijom, pa operacijom… Zapravo, dvije operacije, kemoterapijom i zračenjem. Cijeli taj proces trajao je više od godinu dana. Tada nisam ni znala da Klub postoji. Kasnije sam ga otkrila, i članica sam od 2013. godine. Taj Klub bio mi je novi početak – kaže Ivanka i danas poručuje svim ženama:
– Pregledavajte se. Na vrijeme otkrivena bolest daje puno veću mogućnost izlječenja. Uvijek ponavljamo – brinite se o sebi – kaže Ivanka.
Drugu priču večeri ispričala nam je Vera Stojan, žena čija se snaga pretače u svaku riječ. Njezina borba s “k*** sinom”, kako bez uvijanja zove karcinom dojke, započela je iznenada, usred ljeta, usred jednog običnog tuširanja.
– Ništa me nije boljelo. Bila sam odlično, sretna, sunce, more, pjesma… I dok sam skidala pjenu sa sebe, rukom sam napipala malu kvržicu. I tako sam posumnjala. Taj me je trenutak izneredio, kako da nije – govori s iskrenošću koja razoružava.
– Imala sam 47 godina – objašnjava nam.
Operirana je 2001. godine. Tada, kaže, nije ni znala da postoji Klub žena liječenih na dojci. Na preporuku liječnika priključila se grupi i – našla novu obitelj.
– Dočekale su me vesele žene. Nasmijane! Sve operirane, a pune života. Pitala sam se – kako mogu biti tako vesele? A onda sam shvatila – to je lijek. Smijeh, razgovor, druženje. Postale smo jedna familija. Bez obzira na to što smo samo žene, ali žene mogu biti familija kad se slažu – kaže nam ponosno.
S vremenom Klub je postao njezin drugi dom. Pisale su, glumile u kazališnim predstavama, putovale, slavile rođendane – slavile život.
– Svadila sam se s karcinomom i rekla mu – ovdje tebi nije misto – kaže nam Vera kroz smijeh.
– I od tada sam počela raditi, pisati, stvarati. Napisala sam i roman u kojem sam opisala sve – borbu, strah, pobjedu, život – kaže Vera i objašnjava nam da ju je bolest promijenila iz temelja.
– Prije sam bila začahurena. Radit, kuvat, spremat, sve mora biti na mistu. A sad – sad čitam, pišem, idem na promocije, družim se. Počela sam čitati sebe iznutra. Ne govorim više sebi “ludo jedna”, nego – “pametnice moja”.
Danas, 24 godine nakon operacije, Vera se smije:
– Živa sam. I svaki dan mi je praznik. Tako mora biti – kaže Vera.
Žene koje žive punim plućima
U svijetu u kojem se često šuti o bolesti, ove žene govore glasno.
– Rak nije kraj. To je početak jednog drugačijeg, hrabrijeg života.
