Odlikaši na Svilaji Iako je 1994. godina bila najmirnija ratna godina, uglavnom zato što je u proljeće potpisan Zagrebački sporazum o prekidu vatre, to ne znači da se za vrijeme nje ništa nije događalo. Hrvatske snage obučavale su se, a osobito vrijedi istaknuti pokaznu vježbu Bandira-94 u kojoj su sudjelovali i „Odlikaši“ odnosno pripadnici izvidničke satnije 4. gardijske brigade.
Osim kroz vježbu, da su elita, pokazivali su i na terenu. U jesen 1994. godine 4. gardijska brigada Hrvatske vojske smjestila se na šire područje Sinja s isturenim zapovjednim mjestom u selu Hrvace podno Svilaje. Brigada je ondje vršila pripreme za oslobođenje Knina iz pravca Sinja.
O tome, ali i složenoj zadaći koju su u njoj trebali izvršiti „Odlikaši“ progovara njihov tadašnji zapovjednik Željko Karoglan Apač: „Planovi s kojima je mene na brifinzima upoznavao zapovjednik brigade Krstičević bili su da će hrvatske snage prema Kninu ići od Sinja uz Perućko jezero prema Vrlici kroz selo Otišić. Prema tom planu nas 22 izvidnika trebali smo tri dana prije početka operacije ući iza neprijateljskih linija zajedno s posadom „Fagota“ (op. a. protuoklopna raketa s poluautomatskim vođenjem) i posadom „Igle“ (op. a. lako-prijenosni protuzračni sustav). Mi smo trebali zauzeti tri brda iza Vrlike – Kuk, Zolj i Kunicu. Ondje smo trebali odbiti napad koji bi s boka, iz pravca sela Štikovo, neprijatelj pokrenuo na glavninu naših snaga.“
Baza „Odlikaša“ bila je u svilajskom zaseoku Pasci, nedaleko od Mirlović Polja, koje se nalazi na 1004 metra nadmorske visine. Odande bi, uglavnom noću, kretali u akcije izviđanja. Željko Karoglan Apač otkriva kako su pripreme izgledale u praksi:
„Išli smo podno Ivove glave na kojoj se nalazio kontejner UNPROFOR-a u kojem bi se na smjene izmjenjivala dvojica njihovih pripadnika. Neopaženo bi se provukli pored njih i ušli u borbeni raspored neprijatelja. Na brdu Lisina ostavljali smo po dvojicu trojicu pripadnika koji bi ondje boravili po 48 sati i tako smo se izmjenjivali. S tog brda, visokog 1300 metara, vidio se i dio Knina. Naš cilj bio je prikupiti obavještajne podatke, pratiti kretanje neprijatelja na komunikaciji prema Vrlici, kao i bilježiti podatke o neprijateljskim položajima odnosno pozicijama gdje su koncentrirane njihove snage. Jedan takav koji pamtim nalazio se kod sela Otišić gdje se nalazila nekakva farma svinja. Osim promatranja unosili smo svaki put kada bi ulazili i zalihe hrane i vode kako ne bi, kada krene operacija, sve morali nositi i da smo manje opterećeni.“
Često su „Odlikaši“ morali prolaziti i kroz minska polja, a u jednom su umalo stradali. Ipak, sreća je bila na njihovoj strani. „Skoro svaki dan provodili smo u izviđanjima promatrajući potencijalne pravce napada i kretnje te položaje neprijatelja na njima. Osobito pamtim jedno izviđanje koje je završilo gotovo pogibeljno.
Željko Karoglan Apač, kao zapovjednik izvidničke satnije išao je prvi, a Joško Alduk išao je zadnji i hodao je u rikverc gledajući cijelo vrijeme da nam ne bi netko s leđa prišao. U jednom trenutku dozvao me i rekao kako je zapeo. Pitam ga gdje je zapeo, a on veli da mu se omotala žica od mine oko noge. Mi smo svi prešli preko te mine koja se srećom nije aktivirala. Apač se naljutio i spremnik puške mu je u toj situaciji ispao niz kamenje. To u 4 ujutro, u onoj tišini, odzvanja k‘o zvono na crkvi.
U blizini je UNPROFOR imao promatračnicu no nismo otkriveni. Mi smo nastavili prema Kijevu, izvidjeli neprijatelja koji je prošao 20 metara od nas nesvjestan naše prisutnosti, i krenuli natrag prema bazi. Akcija je uspješno izvedena.“
Tu situaciju jako dobro pamti i sam Željko Karoglan Apač: „Sva sreća da je to područje bilo opožareno i protupješačka mina nije se aktivirala jer je bila toliko tanka da je jednostavno puknula. Bio je to gaf koji nas sva sreća nije skupo koštao. Tada nas UNPROFOR nije otkrio, no nešto kasnije UNPROFOR je uočio naša kretanja. Došao je do naše dvojice izvidnika na Lisini helikopterom i oni su se morali povući i primiriti.
U tih dan-dva došla je zapovijed da se prebacujemo na Livanjsko polje i u jednoj noći terenskim vozilima stigli smo u Rujane. Tako se plan da se Knin oslobodi iz pravca Sinja nije realizirao. Možda je, kada gledam danas, cijela ta stvar bila fingirana kako bi se zavaralo neprijateljsku obavještajnu službu.“
Epiloga priprema za oslobađanje Knina na Svilaji se dobro sjeća i Brane Kožul: „Jedan dan samo su nas povukli i rekli da idemo za Livno! Bio je to studeni 1994. godine. S jednom pješačkom satnijom i pet Matijaševih tenkova stigli smo u Rujane gdje nam je iza ponoći došao Ante Gotovina i održao motivacijski govor. Ujutro smo krenuli u akciju i došli do Sajkovića. Bio je to početak teškog puta koji nas je preko Dinare vodio do Knina. Na njemu smo akciju po akciju napredovali, često u neljudskim uvjetima. Pamtim osobito jedan trenutak kada smo u bijelim maskirnim odjelima išli ispod leda kroz neke rijeke i rječice. To je bilo ronjenja, svega i svačega. Ali vrijedilo je. Bili smo djeca i bili smo kao braća.“
