Koliko žena istovremeno može biti jaka, hrabra, inteligentna, radišna, empatična, staložena, nježna i krhka i sa svim životnim izazovima koračati i trčati s osmijehom na licu, pokazuje nam primjer 29-godišnje Podgorke Laure Kunac kojoj ništa na svijetu nije nemoguće.
Posljednji veliki Laurin podvig imali smo prilike vidjeti na fotografijama DVD-a Podgora čiji su pripadnici zajedno s kolegama iz mjesta cijele Makarske rivijere gasili požare u Brelima, Podgori, Tučepima i omiškom području, a na kojima smo ‘ulovili‘ kadar Laure s vatrogasnim šmrkom u ruci u obračunu s vatrenom buktinjom.
Par dana nakon toga Lauru smo sreli u Podgori kada je kao djelatnica turističke zajednice, njemačkim gostima uručila zahvalnicu za 50 godina vjernosti mjestu.
Ali Lauru smo zapamtili i po lanjskoj izložbi fotografija ‘‘Zadnja kalada‘‘ kada je fotoaparatom veličanstveno prenijela tužni zadnji dan koćarice svoga oca Darka Kunca Bigave ‘‘Marijan II‘‘, a koja je završila u starom željezu.
Nasmijanoj i srdačnoj Podgorki koja obožava i spašava životinje, zbilja je samo nebo granica i sigurno bi bila najsretnija da dan traje 48 sati jer bi tek tada uspjela napraviti sve ono što obožava i što je zamislila.
Ali sada se koncentriramo na 24 sata u koja Laura ‘ubaci‘ i posao i volontiranje i hobije i na koncu, ulovi i sreću i ribe.
Laura skoro svakog jutra ‘prevari‘ zoru i prije posla u TZ-u Podgora razbuđuje se ribolovom na pučini mora, a nakon toga ode doma, spremi se i radi u marketingu koji potiče njezinu kreativnost.
Baš na dan našeg razgovora, Laura je sat prije radoznaloj djeci održala besplatnu školu ribolova, a onda nam je u prostoriji DVD-a Podgora čiji je dobrovoljni član četiri godine, sa zapovjednikom Željanom Pivcem ukratko prezentirala svoje vatrogasne vještine.
I sam Pivac ima samo riječi hvale za Lauru i njezinu kolegicu Marinu Midvičenko – dvije vatrogaskinje koje se ispred Doma stvore čim dobiju dojavu o požaru.
U vatrogasno odijelo ‘uletjela‘ je doslovno za sekundu, a na kacigi ima instaliranu kameru koja je prati na svim požarištima tako da se kasnije sama sebi čudi u kakvim se ponekad obručima našla s kolegama.
– U DVD-u nas ima 30 operativnih vatrogasaca, a ljeti 17 koji dežuraju u tri smjene s time da tijekom cijele godine imamo tri stalno zaposlena.
Moram priznati da su Laura i Marina žešće u gašenju požara nego muškarci jer ih neviđeno ‘puca‘ adrenalin.
Ne znaju ni one same koliko su jake dok ne dođu na požarište i cure su doista izvrsne, ma neopisivo su hrabre i jake u najgorim trenucima.
A naša Laura je zmaj od žene, nema kod nje ni straha ni panike i jedino još ne vozi kamion, ali ne treba dva puta ponoviti.
Zbilja je čudo od žene, svestrana, jako razborita, dobra i ništa njoj nije teško.
Što god treba, odmah napravi da je zovneš u bilo koje doba dana ili noći – kazuje Pivac dodavši da su svi vatrogasci na požarištu uvijek zajedno i nitko se ne razdvaja ni od koga tako da teoretski ne postoji mogućnost da jedan zapne u obruču jer je prvo pravilo s kime dođeš na teren, s njim se i vraćaš.
‘Smrt‘ očeve koćarice za završni rad Studija fotografije
– Najbolji osjećaj na svijetu mi je kada znam da sam nekome pomogla pa je tako i u vatrogastvu.
Neopisivo je to, premda ima popratnih pojava kao što je 19 kilograma teška oprema, ali meni je sada jedini problem kako nositi sa sobom fotoaparat na požarište.
Ali, naći ću ja način, sigurno i za sada nosim kameru.
Nekada se zbilja, prilikom pregledavanja snimaka sama upitam jesam li normalna u kakvoj sam se situaciji našla.
Jednostavno, u tom trenutku velikih požara nisi svjestan svega što radiš i to je zapravo izazov vatrogasnog posla.
Tu nema nikakvog straha, a pravilo je kada gasim da je uvijek pored nas kolega.
Čovjek ni ne zna koliko ima snage dok se ne nađe na požarištu jer te jednostavno vodi adrenalin – kazuje Laura dodavši da je muške kolege uvijek smatraju ravnopravnom i tu nema razlike pa je tako bilo i prilikom sudjelovanja na humanitarnoj utrci po 666 stepenica u Zagrebu sa cijelom vatrogasnom opremom ‘‘Zagreb Firefighter Stair Challenge‘‘.
Laura je inače u Makarskoj završila turističku školu nakon čega u Splitu digitalnu fotografiju pa nas ne čude njezine savršene fotografije, videa i kamera na vatrogasnoj kacigi, ali kako je željna novih znanja, nedavno je upisala i studij marketinga.
Baš kada je njezin otac Darko zbog žalosne klasične hrvatske priče, lani vozio svoju koćaricu u rezalište na otok Ugljan u sklopu programa ‘‘Scraping‘‘ koji financira EU, a kojoj je privremena adresa čak 30 godina bila na rivi u dubrovačkom Sustjepanu, Laura je pripremila svoj završni rad.
– S ocem sam se vozila na koćarici u posljednjem isplovljivanju iz Dubrovnika prema Podgori i onda Ugljanu gdje je brod uništen.
Snimala sam svaki trenutak, etapu po etapu što je bilo baš emotivno i jako tužno pa sam ‘uhvatila‘ kadrove u kojima je vidljivo kako su se raspali i brod i otac.
Cilj mi je bio snimiti film o ocu, njegovoj koćarici i ribarskoj kulturi na Jadranu, a drugi dio su bile fotografije.
Tada se profesor sa Sveučilišta oduševio mojim završnim radom tako da sam u Splitu imala izložbu, a kasnije i u Makarskoj u galeriji ‘‘Rintintina‘‘ – kazuje Laura koja je sada zadužena za marketing TZ-a Podgora gdje može maksimalno iskoristiti fotografiju što je i vidljivo po web stranici Visit Podgora.
Prije posla baca parangale
Međutim, na svakom poslu koji je radila u zadnje četiri godine, a među kojima u marketingu hotela u Živogošću, odmah bi poslodavcu rekla da je vatrogaskinja pa je bez problema puste čim dobije dojavu za gašenje požara.
Ali, to nije sve jer Laura voli planinariti, a najviše loviti ribu pa se čak okušala u lovu na tune.
-Sada je moj tata zaposlenik broda kojim se love tune što sam morala i ja iskušati.
embed_photo}7200611{/embed_photo}
Tako smo lovili tune cijelu večer, a neopisivo dobar osjećaj je kada povuče tuna teška 35 kilograma.
Tata inače izvuče tunu bez problema, ali meni je bilo teško, ali sam nekako uspjela.
Tako sam tune lovila često, ali najdraže je meni samoj otići kaićem u zoru prije posla, baciti parangale i onda se diviti velikim molima za punog mjeseca – kazuje Laura koja čim nakon ljeta zahladi, počne loviti lignje što je baš opušta.
Iako je pred njom požarna sezona i zanimljiv posao u TZ-u, Laura već planira postavljanje nove izložbe o kojoj ćemo uskoro doznati detalje.
Iskreno, čast nam je bila upoznati lavicu Lauru kojoj, kao i svim njezinim kolegama, želimo mirno i sretno ljeto bez intervencija, puno guštanja u ribolovu i ostalim hobijima i najviše zdravlja i sreće.
