Bili smo na proslavi stotog rođendana Ane Todorić, Zmijavčanke, Imoćanke, ili kako je još nazivaju Majkom hrvatske emigracije.E, sada u svemu ovome ima toliko zanimljivosti da bi se zapravo mogli napisati roman, a ne dvije tri novinarske kartice ili nekoliko tisuća znakova. Zato ćemo i pokušati ovu priču ispričati što jezgrovitije s onih petnaestak minuta razgovora s ovom stogodišnjakinjom, još uvijek dobrodržećom, kako fizički, a pogotovo mentalno.
Svoj jubilarni rođendan proslavila je u Vrgorcu, gdje Ana Todorić uživa u lijepom domu za stare i nemoćne Imakulate.
– Otići ćemo u Vrgorac na obilježavanje stotog rođendana moje sumještanke Ane Todorić i imat ćete divnu priču o ženi junakinji, koja je cijeli svoj život dala za ime i prezime, za dobrobit naše domovine Hrvatske – veli nam fra Nedjeljko Šabić, poznati imotski franjevac, zmijavački susjed Ane Todorić.
U lijepom i urednom dnevnom boravku doma, a prije same fešte u restoranu u obližnjoj Tinovoj kuli u Vrgorcu, dočekala nas je stogodišnjakinja Ana u društvu svoga nećaka Antona Raffa i njegove supruge Vedrane.
– Ma vi meni čestitate stoti rođendan!? Ne‘š ti sto godina.. Ja sam vam najstarija od četiri sestre Todorićke. Rođena sam 1925. godine. Ostale tri moje sestre Ruža, Maša i Mila umrle su, Bog im dao pokoj duši. Odgojene smo u pravoj katoličkoj i hrvatskoj obitelji. Učene smo u obitelji da režim koji je upravo nastupio, a bila je to komunistička partija, nije dobra za našu Hrvatsku.
I to mi je ušlo u glavu i vodilo me cijeli moj život. Zato sam odmah nakon rata 1946. godine uhapšena i onda je slijedilo montirano suđenje, u Osijeku, gdje sam osuđena na smrt i čekajući tu kaznu odležala sam 4,5 godina robije u ženskom odjelu kaznionice u Slavonskoj Požegi.
Godine 1952. uhapšena sam opet i to zajedno s mojim Imoćaninom Vladom Gotovcem od ondašnje Udbe pod optužbom da sam raspačavala letke za slobodu Hrvatske. Uslijedilo je opet suđenje isto u Osijeku, pa opet zatvor pune četiri godine. Ona smrtna kazna i dalje je visjela nad mojom glavom.
Bila sam tada još u Osijeku i kako sam bila pomno praćena od ondašnjih komunističkih špijuna, trebalo je spašavati svoj život. Tadašnji pasoš nisam mogla dobiti, pa tako ni napustiti Jugoslaviju. Bijaše to 1956. godine kada se nas nekoliko prijatelja učlanilo u tamošnje planinarsko društvo.
I priča vam ide dalje. Otišli smo 1956. godine na planinarenje u Sloveniju u pokušaju da se domognemo slobode, pa smo pod okriljem jedne noći pješice otišle preko granice i došle u Austriju.
Prijavile smo se kao politički emigranti, te su nas smjestili u poseban prostor u Austriji. Moji prijatelji su otišli u Trst i poslije nakon dobivanja vize u Australiju. I ja bi otišla s njima, ali sam se razbolila i ostala ležati u tamošnjoj bolnici. Prijatelji su mi otišli, a ja sam ostala sama, prepustila se volji Božjoj i isposlovala vizu za Kanadu.
Eto, došla sam u Torono i tu nastaje novo poglavlje moga životnog romana. Sada slobodna, ne gledajući sa strahom iza sebe da me netko prati cijela sam se predala borbi za moju Hrvatsku i njeno oslobođenje od komunističke tiranije. U uređenoj zemlji kao što je Kanada imali ste pravo misliti svojom glavom.
Odmah sam se priključila brojnoj našoj emigraciji i svugdje gdje sam mogla širila sam potrebu da Hrvati konačno dobiju svoju slobodu i svoju domovinu. Odlazila sam po raznim zemljama Južne Amerike, bila i u Argentini gdje je bilo naših, samo da bi bili čvršći u emigrantskoj dijaspori, željno čekajući povratak u slobodnu Hrvatsku.
Upoznala sam, pa i sprijateljila s našim budućim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, kada je 1987. bio u Torontu u sklopu svoje turneje po Americi i Kanadi.
U Kanadi sam izučila zanat za posao frizerke, te imala svoj lijepi posao a kasnije sam imala i svoj vlastiti frizerski salon. Osim frizerskog posla, radila sam na organizaciji prosvjeda i podrški Domovinskom ratu, te na organizaciji za pomoć našim ljudima u Domovini. Za to bi trebalo dva dana pisanja, no neću o tome, neka o mome emigrantskom radu za moju Hrvatsku, mojoj pomoći i radu u Torontu, ipak kažu naši živući emigranti, ljudi koji su tamo bili i sa mnom radili.
Primila sam u slobodnoj mojoj Hrvatskoj i ordene za moje zasluge, koje mi je uručio moj predsjednik i prijatelj Franjo Tuđman. Mogu vam za kraj kazati da sam ispunila svoj san, sada pod stare dane tamo od svoje 95. godine, kada sam se za stalno vratila iz Kanade, došla proživjeti i umrijeti u mojoj slobodnoj domovini. To što mi je moj Bog produžio život, pa evo sada slavim 100 godina od moga rođenja, njegova je volja.
Meni je mirno srce i duša da sam i ja sudjelovala s mojim emigrantskim stažom u stvaranju te slobode. To mi je i najveći, najljepši dar za moj stoti rođendan – ispričala nam je svoju priču Ana, tako je još zovu i Ankica Todorić.
Stoti rođendan Ane Todorić svečano je proslavljen u krugu njene obitelji, nekolicine njenih susjeda iz Zmijavaca, časnih sestara kod kojih je smještena. Ozarena lica bila je Ana Todorić kada su joj donijeli i slavljeničku tortu s hrvatskim grbom i brojkom 100. Okićena ružama i cvijećem reče nam na odlasku:
– Da se opet rodim, učinila bih isto u svom životu!
