Gospođa Dubravka Franjić je napisala prekrasnu odu selu u okolici Drniša. Pa kaže:
– Gornje Mratovo nalazi se u dalmatinskom zaleđu, u prominskom kraju, pod obroncima planine Promina, nekoliko kilometara od Oklaja i u širem gravitacijskom prostoru Drniša. Zajedno s Donjim Mratovom čini jedno selo, ali Gornje Mratovo ima svoj poseban položaj – više, otvorenije i bliže brdima, s pogledima prema poljima i krškom krajoliku.
Geografski, selo pripada krškoj zoni Dalmacije, prijelazu između Mediterana i kontinenta. Nadmorska visina je oko 240 – 260 metara, što znači da su ljeta topla i suha, a zime hladnije nego na obali, s čestim mrazom i povremenim snijegom. Klima je suha, vjetrovita i zahtjevna, ali upravo takva daje otpornu zemlju i ljude.
Tlo je krševito, crvenica i plitka zemlja, ali su ljudi znali iz nje izvući život. U Gornjem Mratovu su se oduvijek obrađivale njive:
– vinogradi,
– pšenica i kukuruz,
– povrće za kuću,
– masline na toplijim položajima,
a gotovo svaka kuća imala je stoku – ovce, koze, svinje, kokoši, magarca, krave i konja. Bunari s vodom bili su središte života, jer voda je značila opstanak.
Stari Prominjci i Prominke bili su poznati po teškom radu, upornosti i znanju zemlje. Uz poljoprivredu postojali su i stari zanati – kovači, zidari, drvodjelci – ljudi koji su znali napraviti alat, popraviti plug ili potkovati konja. Život je bio težak, ali zajednički, s puno ljudi, djece, stoke i rada od jutra do mraka.
Danas je selo tiše. Manje je ljudi, manje se obrađuje zemlja, ali zemlja nije zaboravila ruke koje su je hranile. U vremenu kada je grad sve više digitalan, a hrana bez lica i mirisa, selo ponovo dobiva smisao.
Gornje Mratovo ima ono što novo vrijeme traži: zemlju, čistu prirodu, znanje predaka i prostor za povratak životu bližem prirodi.
Uvjeti su uvijek bili teški – nekad zbog rada, danas zbog drugih okolnosti – ali selo nosi trajnu vrijednost: mogućnost da se čovjek vrati osnovama, hrani, radu i miru.
IMENA KOJA SU NOSILA ŽIVOT SELA
U prominskim selima životinje nisu bile samo blago, nego članovi kuće. Zato su imale imena, često jednostavna, ali puna značenja.
Magarci su se često zvali Arso, Njako, Miško, Šarko, konji Putko, Riđan, Arap, Đogo, Vranac, krave Jabuka, Ruža, Jagoda, Cvita, a ovce Zrna, Žuna, Mrka, Gala, Bila, Crna, Jagoda. Imena su dolazila iz svakodnevnice, po boji, naravi ili nekom događaju.
Ta imena i danas žive u sjećanjima, jer kroz njih pamtimo odnos čovjeka i zemlje, gdje se znalo tko je tko i među ljudima i među životinjama.
