Turistička sezona je na izmaku, no to ne znači da Hvar ostaje bez sadržaja. I prošle zime su se Grad i Javna ustanova u kulturi HVAR 1612 pobrinuli da oni koji hiberniraju s otokom imaju razloga napustiti svoje brloge i posjetiti najstarije javno kazalište u Europi.
Sudeći po koncertu filmske glazbe u izvedbi gudačkog sastava Dubrovačkog simfonijskog orkestra, Hvarane čeka još jedna ugodna i kulturna zima.
Na koncert smo stigli tik pred početak. Točnije tik pred predviđeni početak, ali orkestar nije publiku, koja je popunila gotovo sva mjesta u kazalištu, dugo držao na ledu. Nakon samo par minuta kašnjenja izišli su na pozornicu i počeli demonstrirati svoju vještinu.
Orkestar pod ravnanjem Slobodana Begića priredio je večer filmske glazbe koja je oduševila publiku. Večer je otvorena monumentalnim djelom Karla Jenkinsa “Palladio”, koncertom grossom za gudače. Slijedile su bezvremenske teme iz filmova koji su obilježili desetljeća – “The Godfather” Nina Rote, “Music from Titanic” Jamesa Hornera, te prepoznatljivi “Bond… James Bond Medley” Johna Barryja, u aranžmanima R. Longfielda.
U sredini programa posebno su se istaknula djela Henryja Mancinija (Salute to Mancini, arr. J. Kazik) i Carlosa Gardela (Tango from Scent of a Woman), koji su atmosferu prenijeli iz koncertne dvorane ravno u svijet crno-bijelih filmova i argentinskih plesnih strasti. Slijedile su suptilne i emotivne teme Johna Williamsa iz “Memoirs of a Geisha” te energična izvedba “Santana in Concerti”.
Drugi dio večeri obilježile su skladbe suvremenih filmskih autora – moćna tema Ramina Djawadija iz serije “Game of Thrones” (arr. L. Moore), zatim trijumfalni “Chariots of Fire” Vangelisa (arr. D. Bunoza) te omiljena pustolovna glazba iz “Pirates of the Caribbean” Klausa Badelta, u aranžmanu Teda Rickettsa. Publika je s oduševljenjem dočekala i klasike filmske glazbe – “Chi Mai” Ennia Morriconea, zatim plesnu energiju “Zorbe” Mikisa Theodorakisa (arr. G. Fry) i vatreni završetak s legendarnim “Sabre Dance” Arama Khachaturiana (arr. T. Ricketts).
Dirigent Slobodan Begić vodio je orkestar s lakoćom, istovremeno precizno i s dozom scenske karizme, pretvarajući koncert u nezaboravnu glazbenu večer koja je podsjetila da filmska glazba odavno pripada koncertnim pozornicama. Svaka izvedba nagrađena je snažnim pljeskom, a atmosfera u dvorani svjedočila je koliko publika cijeni spoj klasične orkestralne preciznosti i popularne glazbene emocije.
Koncert Dubrovačkog simfonijskog orkestra još jednom je dokazao da spoj tradicije i suvremenosti može stvoriti glazbeni doživljaj koji povezuje generacije – od ljubitelja filmskih klasika do poklonika orkestralne glazbe. Publika je večer završila na nogama, ispraćajući glazbenike dugim aplauzom. Brzo smo se izvukli iz kazališta, ne pitajući nikoga ništa da ne bismo njih ili sebe prenuli iz spokojnog transa u koji je orkestar bacio publiku.
{
