Oni koji se u popodnevnim satima zateknu u prolazu pored Sveučilišta u Dubrovniku, mogli bi pomisliti da se u njemu održava neka vrlo bitna konferencija ili skup. Opušteniji osjećaj dobit će ako se približe toj velikoj skupini ljudi, iz koje se čuju zvukovi kao iz košnice, pomiješani sa smijehom. U grupicama stoje pomalo atipični ‘brucoši’, polaznici Sveučilišta za treću životnu dob, koji uzbuđeno izmjenjuju iskustva s predavanja, ali i iz života. Mnogi od njih dugo se nisu vidjeli, pa ni susreli na gradskim ulicama, a drugi su se ‘ekipno’ odlučili vratiti učenju i upustiti se u nove avanture, bez stresa i pritiska koje je učenje nosilo sa sobom u mlađim godinama.
„Upoznajte najboljeg šefa kojeg sam ikad imala“, dovikuje jedna od polaznica svojim prijateljicama ispred zgrade Sveučilišta, sretna što se nakon dugog niza godina susrela s osobom koja je obilježila veliki dio života. „E, ovo je moja najdraža zaposlenica“, odgovara on uz osmijeh.
Ostavljamo ponovni susret iza leđa da se nastavi razvijati bez našeg ‘nadzora’ i ulazimo u predvorje Sveučilišta, koje također vrvi ljudima, baš kao neka veća, impozantnija sveučilišta. Atmosfera pomalo podsjeća na američke filmove i scene kada brucoši obilaze sveučilište, uzbuđeni zbog novih početaka.
„Studentice, studentice“, čuje se s jednog kraja predvorja na drugi, dok jedna umirovljenica pokušava privući pozornost drugoj koja upravo izlazi s predavanja i stapa se s uzburkanom gomilom sređenih, ozbiljnih, ali opet tako opuštenih ljudi. Još malo sa strane promatramo, upijamo atmosferu i uživamo u gunguli, prije nego što se ‘uvalimo’ u neke od razgovora.
BOLJA KVALITETA ŽIVOTA
Pri samom ulasku na predavanje nailazimo Ljiljanu Ban, koja nam otkriva da je inženjerka prehrambene tehnologije u mirovini koja je za svog radnog vijeka vodila Službu za dijetetiku u Općoj bolnici Dubrovnik.
„Odabrala sam Psihologiju svakodnevice. Mislim da trebamo vježbati svoje kognitivne sposobnosti i potruditi se da kvaliteta života bude bolja i da se družim, usvajam nova znanja. Oduševljena sam kolegijem iz razloga što nešto znam, nešto pitam, nešto sam naučila, nešto mi je neobično… Iznenađena sam koliko ljudi propituju, koliko iznose svoje primjere i koliko su oduševljeni projektom“, govori nam Ljiljana.
Kad je dobila ovu priliku, nije previše razmišljala, već se rado odazvala, baš kao i brojni drugi umirovljenici, ali i oni koji to još uvijek nisu.
„Šokirao me broj polaznika, općenito vezano za sve kolegije, preko 300 ljudi. To znači da su ljudi zainteresirani, čak ne vežem to uz godine ni mirovinu već uz neku nadogradnju. Pretežno vidim ljude koji su bili aktivni za svog radnog vijeka“, objašnjava.
Program cjeloživotnog učenja počeo je nedavno, 4. ožujka, a idejna joj je osnivačica psihologinja Vesna Raguž Staničić.
„Projekt treba jako pohvaliti, ideja traje već dugo, to znam, jer profesorica Raguž Staničić je to davno pokrenula. Međutim, trebala je potpora jednog krasnog mladog rektora i potpora Grada“, kazala nam je Ljiljana.
‘UVIJEK TREBA NEŠTO NOVO NAUČITI’
Upravo na predavanje Vesne Raguž Staničić išao je i Mario Polzer, koji je u mirovini trinaest godina, a nekadašnji je glazbeni urednik na Radio Dubrovniku.
“Upisao sam psihologiju zato što sam već za vrijeme studiranja na Muzičkoj akademiji imao dvije godine psihologije na mom odjelu. To je bila više usmjerena psihologija na fonoreceptor i slično, ali probudio se interes“, objašnjava kako se zatekao na Sveučilištu.
A benefita je, osim stjecanja novog znanja, puno više.
„Čovjek lijepo ubije vrijeme u dobrom društvu, sretne ljude koje dugo nije vidio i usput se nešto i nauči, uvijek treba nešto novo naučiti“, kaže nam.
Puštamo vrijedne studente da pođu na predavanje, a ispred zgrade zatičemo one koji su svoju obavezu odradili. Među njima je Iva Šulić, koja, zanimljivo, nije u mirovini.
„Jako sam sretna da se ovo organiziralo za našu treću životnu dob! Veliki je odaziv, čak su mnogi ljudi odbijeni jer nije bilo mjesta. Tako da nas je više nego ‘pravih’ studenata. Odlična su predavanja. Nisam upala na Talijanski i kreativnu radionicu, što sam željela, pa ću to na jesen. A sad sam uzela Povijest Dubrovnika“, priča nam.
NEOBIČAN OSJEĆAJ POVRATKA ‘U KLUPE’
Puna je pohvala za organizaciju i dodatna predavanja, od kojih su neka otvorena za sve građane. Kako kaže: „Nešto se pokreće, nešto se organizira!“.
Studiranje u kasnijim godinama, pored svih pozitivnih strana, predstavlja i izazov. Nije se tako lako vratiti na stare staze učenja, iako ga, u kasnijim godinama, puno više cijenimo.
„Privatno radim, pa imam malo više vremena, ali sve je u popodnevnim satima, tako da onaj koji radi u jutarnjim smjenama može doći. Vratiti se u’ klupe’ je neobičan osjećaj, dugo nisam učila, jako teško pamtim moram priznati, ali i to je jedan od razloga zašto sam se upisala. Ovakve stvari su jako bitne ljudima u kasnijoj dobi, zbog demencije, ali i svega skupa… Neki s 80 godina upišu tečaj jezika čisto da razvijaju mozak i da se spriječi demencija i druge komplikacije. Godine idu, tako da treba ulagati u sebe“, jasna je Iva.
Potom nam kaže nešto što predstavlja odličan zaključak za ovaj projekt, ali i naše iskustvo na Sveučilištu za treću životnu dob: „Sve pohvale, jako sam sretna da se to organiziralo, jako lijepo, lijepa priča!“
