Dok mnogi slobodno vrijeme provode pred ekranima, Splićanin koji stoji iza profila GritFitMarko svoje granice ispituje na sasvim drukčiji način. Trčao je od Splita do Sinja, zatim i do Omiša, iz mora izvlači odbačeni otpad, a dio života posvetio je radu s djecom s teškoćama u razvoju. Iako je diplomirao novinarstvo, profesionalni put odveo ga je u drugom smjeru. U razgovoru za Dalmaciju Danas, Marko Andrijić otkrio nam je kako su nastali njegovi neobični izazovi, zašto nikada nije razmišljao o odustajanju i koji mu je najveći životni san.
Sve je počelo prilično spontano. Umjesto uobičajenog odlaska automobilom ili autobusom, odlučio je otrčati od Splita do Sinja. Razlog nije bio sportsko natjecanje ni obaranje rekorda, nego djevojka koja je ondje živjela.
„Sadašnja žena, a tadašnja cura mi je iz Sinja i trčao sam da je skupim pa da idemo do mene u Split. Dotad sam išao jednom na hodočašće 2022. s prijateljem Ivanom Rubićem za Velu Gospu i trebalo nam je 5:20 h i zanimalo me koliko će mi trebati trčeći (4 sata točno). Usput sam već imao kanal GritFitMarko i pomislio sam da bi bilo zanimljivo to snimiti i objaviti. Video je izazvao masu (pozitivnih) reakcija, komentara i pregleda i zaključio sam da želim ići jednom do Omiša koji mi je fizički prekrasan i sviđa mi se ta ruta. Ideje dolaze spontano i nagonski, bez puno razmišljanja. Što se tiče motivacije (koja varira), mogu reći da jednostavno želim biti sutra bolja verzija sebe u svakom smislu nego što sam bio danas. Osobno smatram da su granice/ograničenja kao i strahovi, često samo iluzija te me zanima dokle idu mogućnosti ljudskog tijela“, govori nam na početku našeg razgovora.
Sanja o 1.000 kilometara kroz četiri pustinje
Ideja se, kaže, djelomično rodila nakon hodočašća na Velu Gospu 2022. godine, kada je s prijateljem Ivanom Rubićem istu dionicu prešao pješice.
Iako bi se moglo očekivati da su ovakvim pothvatima prethodili mjeseci intenzivnih priprema, naš sugovornik otkriva kako za trčanje do Sinja i Omiša nije imao poseban plan treninga. Godinama gradi fizičku kondiciju i izdržljivost, zbog čega smatra da je njegovo tijelo spremno za izazove koji drugima možda djeluju nezamislivo.
„Službene pripreme nikad nisu postojale. Ne moram se ni za što posebno pripremati jer sam cijeli život spreman na ovakve pothvate. Izgradio sam snažne temelje na koje samo nadograđujem određene vještine i snage“, objašnjava Marko.
Ipak, priznaje da su se dvije dionice znatno razlikovale po zahtjevnosti. Trčanje do Sinja pokazalo se većim izazovom, ne samo zbog udaljenosti nego i zbog konfiguracije terena te činjenice da se prvi put upustio u tako dug pothvat.
„Sinj je bio fizički i mentalno zahtjevniji jer je put osam kilometara dulji, a većim dijelom vodi blagom uzbrdicom. Osim toga, ruta je pomalo monotona jer nema mora uz koje trčite. Budući da nikada prije nisam pokušao nešto slično, postojala je i određena nesigurnost“, priznaje.
Usprkos umoru, kaže nam kako mu je upravo odlučnost da ostvari ono što je zacrtao jedan od najvećih pokretača.
„Nije bilo nijednog trenutka u kojem sam razmišljao o odustajanju. Ne bih se mogao pogledati u ogledalo kada bih znao da sam sebi postavio cilj, a nisam ga ostvario. Ponos je zeznuta stvar“, zaključuje.
Sljedeći cilj mu je otrčati od Splita do Trogira, no njegove ambicije sežu mnogo dalje od granica Dalmacije. Već dulje vrijeme razmišlja o trčanju od Splita do Zagreba, a privlači ga i mogućnost sudjelovanja na jednom od najpoznatijih svjetskih maratona.
“Najveći san je ipak ići na Seriju ultramaratona 4 pustinje (Mongolija, Čile, Namibija, Antartika) gdje svaka utrka iznosi 250 km i smatra se jednim od najvećih, odnosno najtežih izazova izdržljivosti na svijetu Od nedavno razmišljam da ako se neke stvari poslože s jednim prijateljem prehodam neku državu npr. u Južnoj Americi. Takve stvari mi golicaju maštu”, kaže nam.
Iz dalmatinskog podmorja izvlači sve, od boca do željeznih konstrukcija
Osim sportskih izazova i aktivnog načina života, na društvenim mrežama često promovira prirodne ljepote Dalmacije, a posebnu pozornost posvećuje očuvanju mora i čišćenju podmorja. Kako kaže, cilj mu je potaknuti ljude da više cijene vlastito tijelo, ali i prirodu koja ih okružuje.
„Želim da ljudi shvate kako svoje tijelo i um trebaju koristiti kao instrument, a ne samo kao ukras. U pozadini svega toga su dalmatinske ljepote kojih često nismo ni svjesni. I sam ponekad mislim da je trava zelenija kod susjeda i da trebamo otputovati daleko kako bismo doživjeli prirodne ljepote i pronašli unutarnji mir“, ističe naš sugovornik.
Posebno je vezan uz Split i Korčulu, gdje je odrastao i provodio velik dio života. Upravo zbog te povezanosti s morem teško mu pada činjenica da se prema podmorju često odnosimo neodgovorno.
„Split je neraskidivo vezan uz more, a posebno mjesto u mom životu ima i Korčula, gdje imamo vikendicu. Teško mi pada koliko malo brinemo o našem podmorju i kako sustavno uništavamo takav svjetski dragulj. Ljudi iz cijelog svijeta plaćaju mnogo da bi uživali u onome što mi imamo nadohvat ruke“, govori nam.
Iako se društvene mreže često povezuju s površnim sadržajem, smatra da mogu poslužiti i kao platforma za širenje važnih poruka, uključujući one o zaštiti okoliša. Ipak, nije potpuno uvjeren da se njihov potencijal u Hrvatskoj dovoljno koristi.
„Rješenje je jednostavno. Potrebno je da što više ljudi putem društvenih mreža podiže ekološku svijest i da ne odustaju od toga. Tko zna, možda se nešto po tom pitanju i pokrene“, smatra Marko.
Diplomirao je novinarstvo prije četiri godine, no nikada se nije profesionalno okušao u toj struci. Priznaje da je tijekom studija stekao određenu sliku o novinarskom poslu koja ga je postupno udaljila od želje da se njime bavi. Ipak, njegov veliki san bio je pratiti košarku kao novinar u Americi, no danas priznaje da možda nije bio spreman na sve korake koje je trebalo poduzeti kako bi ostvario taj cilj.
„Htio sam raditi u Americi kao košarkaški novinar, ali očito nisam bio spreman na sve što je prethodno trebalo proći. Smeta mi i to što se novinarstvom bave mnogi koji nisu završili taj fakultet, dok velik broj obrazovanih novinara uopće ne radi u struci. Na fakultetu sam stekao određenu predodžbu o tome kako struka funkcionira i to mi se nije svidjelo. Nemam volje boriti se protiv sustava koji sam ne mogu promijeniti“, kaže.
„Sve što ste ikada željeli leži s druge strane straha“
Pitamo ga što bi izdvojio kao najveći osobni uspjeh, a što kao najvažniju lekciju?
„Nakon malo razmišljanja rekao bih da sam svake godine psihološki sve više napredovao, osvijestio mnoge stvari i stekao bolje razumijevanje sebe i svijeta oko sebe. To je istovremeno veliki blagoslov, ali i prokletstvo. Ponosan sam što sam naučio prihvatiti određene stvari i kontinuirano raditi na sebi“, govori.
Jedna od najvažnijih lekcija koju je usvojio, ističe, jest prestati vlastitu vrijednost određivati prema tuđim mišljenjima i uspoređivati svoj život s drugima.
„Treba prestati graditi mišljenje o sebi na temelju onoga što drugi misle o nama. Kada shvatiš da velik dio frustracija proizlazi iz stalnog uspoređivanja tuđih postupaka sa svojima, za koje uvijek vjeruješ da su ispravni, život postaje mnogo lakši. Ako neprestano jurimo za nečim što nas čeka u budućnosti ili tražimo uzroke u prošlosti, ostajemo zarobljeni u negativnim emocijama. Na kraju shvatimo da je jedino što doista imamo ono što se događa sada i ovdje. Tek tada možemo u potpunosti uživati u čaroliji sadašnjeg trenutka“, poručuje.
Za kraj razgovora zahvalio je svima koji prate i podržavaju njegov Grit Fit kanal, a posebno onima koji su njegov rad podržali kupnjom majica s prepoznatljivom porukom „Ako neću ja, ko će“. Nada se da će ih u budućnosti biti još, a čitateljima je uputio i poruku kojom, na neki način, sažima svoju životnu filozofiju.
„Svima bih poručio da sve što su ikada željeli leži s druge strane straha“, zaključuje za kraj našeg razgovora Marko Andrijić.
Moja reakcija na članak je…
