Daša Dragnić, dugogodišnja profesorica na Ekonomskom fakultetu, (ko)autorica stručnih i znanstvenih radova, analiza i strategija, nastavila je biti društveno i politički aktivna i u mirovini, ukazujući na lokalne, nacionalne i ljudske teme. Ovaj put se oglasila po pitanju mirovina i umirovljenika, razradom najvažnijih aspekata jednog od najsloženijih sistemskih, ekonomskih i društvenih pitanja, koju je u formi javnog obraćanja uputila i na adrese Vlade, Predsjednika, Sabora, Ministarstva, Sindikata/Matice umirovljenika, kao i udruženja strukovnih sindikata. Učinila je to na sebi svojstven način, analitički, argumentirano i cjelovito, jer kako kaže „Što zbog mora tema, gotovo na dnevnoj bazi, što zbog ostrašćenog i isključivog pristupa koji zatire kritičko promišljanje i razmjenu mišljenja, ozbiljnim se i složenim temama pristupa, ako uopće, površno i pojednostavljeno, a nerijetko ih se i relativizira.“.
Ovdje prenosimo kratak pregled onoga što je iznijela. O svom obuhvatnom pristupu, Dragnić je rekla: „Ukoliko se želi djelovati smisleno i učinkovito, prvi korak je jasna i usuglašena slika stanja, uzroka i posljedica, kako bi se mogao definirati put i alati za rješavanje problema i postizanje željenog stanja. U ovom slučaju, obuhvaćeni su aspekti koji govore o dva temeljna problema, koje, iako su naravno povezani, treba sagledavati i rješavati zasebno – jedan je neodrživost sadašnjeg mirovinskog sustava, odnosno modela međugeneracijske solidarnosti, a drugi je akumulirano zakidanje mirovina i dovođenje umirovljenika u nepovoljan i nepravedan položaj, pa i do granica ugroženosti.“
S problemom dugoročne održivosti mirovinskog sustava, uslijed produljenja očekivanog životnog vijeka i pada nataliteta, susreću se manje-više sve zemlje, stoga su brojne nadležne institucije donijele preporuke za kombinaciju mjera prilagodbe – od osiguravanja dodatnih javnih prihoda, povećanja udjela kapitalizirane štednje u mirovinskom osiguranju, kako bi se smanjila ovisnost o tekućim uplatama mirovinskog doprinosa (sustavu međugeneracijske solidarnosti), do poticanja duljeg ostanka u svijetu rada, onih koji žele i mogu. Hrvatski mirovinski sustav traži što brže i odlučnije definiranje i primjenu mjera prilagodbe, s obzirom da, uslijed specifičnih ‘anomalija’, pokazuje značajnu izloženost riziku održivosti – prekratak radni vijek umirovljenih (nešto više od 30 godina, dok je EU prosjek 35-36 godina), nepovoljan omjer radno aktivnih i umirovljenika (nešto više od 1,4 : 1, dok je EU prosjek blizu 3 : 1), nedostatnu pokrivenost potrebnog iznosa za mirovine tekućim uplatama mirovinskog doprinosa (oko 60%), te još uvijek zanemariv udio kapitalizirane štednje u mirovinama. Dragnić je i navela značajnije ‘anomalije’ koje su ostavile direktne posljedice na mirovinski sustav RH – prije svega, dva vala umirovljenja radno aktivnih i sposobnih, čije su psihološke, financijske, socijalne i ekonomske posljedice učinile ogromnu štetu kako na razini pojedinaca, tako i društvu u cjelini, ali i ‘praksu’ isplate dijela plaće ‘na crno’ i lažiranja mirovinskih statusa te sumnjive transakcije u nekim mirovinskim fondovima, uz komentar „kako je sve to, uglavnom, završavalo i završava po onoj ‘pojeo vuk magare’“.
Drugom problemu, Dragnić je posvetila veći dio obraćanja kroz – prikaz lošeg položaja umirovljenika, različitim pokazateljima i usporedbom s EU, identificiranje glavnih uzroka zakinutosti mirovina i umirovljenika, te neke smjernice za ispravljanje tog nepovoljnog i nepravednog stanja.
Loše stanje je primarno oslikano kroz ukupnu zamjensku stope mirovine – po kojoj, kao pokazatelju stvarnog stanja primjerenosti, odnosno zamjene dohotka od rada stvarnim mirovinama, Hrvatska u EU s 37% dijeli zadnje mjesto s Litvom, odnosno, značajno zaostaje za EU prosjekom (62%). Neprimjereno duboki jaz između standarda umirovljenika i radno aktivnog stanovništva, među najvećima u EU, dodatno je oslikan podatkom da je stopa rizika od siromaštva kod umirovljenika 4,6 puta (1,83 u EU) veća od stope za radno aktivne.
Dragnić je, kao glavne uzroke ovog lošeg stanja, uz već navedeni prekratak radni vijek, istakla višekratne sistemske nepravde, koje su uzrokovale trajni gubitak i zaostatak mirovina u odnosu na plaće:
- dvije godine zamrznutu mirovinu (u razdoblju 2008. – 2015.), za što ne samo da umirovljenici nisu primili nikakvo obeštećenje, već je kao takva poslužila za osnovicu daljnjih usklađivanja;
- razliku u dinamici i stopi nominalnog rasta mirovina i plaća (u razdoblju 2016. – 2026.), uslijed čega su mirovine porasle za 12,5 postotaka manjom ukupnom stopom nominalnog rasta (i to na onu prethodno zakinutu osnovicu);
- razliku u mehanizmima povećanja iznosa mirovina i plaća – dok su se mirovine do prošle godine (kada je uveden ‘velikodušni’ godišnji dodatak) isključivo usklađivale (neuspješno i zbog zaostatka istog od 6 mjeseci), plaće su ostvarivale i stvarni rast povećanjem osnovica, koeficijenata, dodataka; a kako je do toga došlo prvenstveno ispregovaranim ‘ispravljanjem neprimjerenosti’, isplivala je i dodatna zakinutost umirovljenika koji su prethodno primali tu ‘neprimjerenu’ plaću, a potom im se temeljem iste i izračunala (‘neprimjerena’) mirovina, a toga ni Vlada, ni sindikati zaposlenih kao da nisu svjesni, odnosno to ničim nisu pokazali.
U nastavku je, po pitanju odnosa vlasti, kreatora politika i distribucije proračunskih sredstava, prema umirovljenicima i mirovinama, uz neke konkretne primjere, zaključila „dok negdje pretječe i otječe, negdje se pušta na kapaljku – mirovine i umirovljenici spadaju u ovu zadnju kategoriju, iako ih se pokušava uvjeriti u suprotno, po principu ‘je l’ ti vjeruješ meni ili svojim očima’“.
Iznoseći problematiku ugroženosti 65+ populacije (njih gotovo 40% živi u riziku od siromaštva, dok prosjek EU iznosi 17%), Dragnić je naglasila potrebu boljeg razumijevanja ove heterogene skupine, kako bi se ciljano, smisleno i pravedno upotrijebila dva osnovna ‘alata’ – mirovine i socijalna politika.
Mirovine, kao prihod velikog dijela ove populacije, nisu i ne smiju biti socijalna kategorija, a logično i pravedno bi bilo da je osnovni parametar u ovoj kategoriji minuli rad. Stoga bi polazišna točka trebala biti ‘puna’ mirovina (mirovinski faktor 1), u odnosu na koju bi se pravedno skalirale sve druge (s obzirom na mirovinski faktor minulog rada i drugih osnova). I ta ‘puna’ mirovina bi, po mišljenu Dragnić, trebala već sada imati ukupnu zamjensku stopu barem jednaku EU prosijeku, s tendencijom povećanja, a ostale mirovine sukladno prethodnom skaliranju.
Drugi temeljni ‘alat’ svakog uređenog društva jesu socijalne politike, koje bi sustavno trebale brinuti i osiguravati ispunjavanje osnovnih i posebnih životnih potreba svih građana, svih skupina, pa tako i 65+ populacije. Dragnić je napomenula da ad hoc mjere, kao ni primjena istih/sličnih naziva za mjere različite prirode (energetski dodatak, božićnice, uskrsnice…) ne doprinose transparentnosti i sigurnosti sustavne podrške, dok razlike među lokalnim mjerama, ovisno o proračunskim mogućnostima i socijalnoj osjetljivosti, unose dozu nejednakosti u položaj osjetljivih skupina.
Na kraju je Dragnić progovorila i o ‘slonu u sobi’, ustvrdivši kako ova skupina, usprkos svojoj brojnosti, ima slabu društvenu i pregovaračku poziciju moći, te da je za promjenu potrebno da skupine jače pozicije moći uključe probleme mirovina, umirovljenika, starije populacije u svoje prijedloge, zahtjeve, pregovore; da mediji i svi građani shvate da je ovo naš zajednički problem (ili barem, da će jednog dana postati i njihov); da se riješimo predrasuda prema starijoj populaciji, loših stereotipova i percepcija (opterećuju proračun, zdravstveni sustav, vlastite obitelji… koče mlade, napredak…), te da shvatimo da im nitko ništa ne daje i ne treba davati, jer im to pripada!
Moja reakcija na članak je…
