U ovim trenucima na Europskom sudu za ljudska prava traje nesvakidašnji sudski spor: Dubrovačka biskupija tužila je Hrvatsku, koja joj ne želi vratiti nekretninu u središtu dubrovačkih zidina oduzetu još u vrijeme jugoslavenskog komunističkog režima. Slučaj koji je formalno počeo kao spor oko jedne nekretnine u Ulici Ilije Sarake 7 u Dubrovniku prerastao je u ozbiljan pravni sukob oko toga koje pravo ima prednost – domaći zakoni ili međunarodni ugovori sa Svetom Stolicom.
Dubrovačka biskupija u tužbi protiv RH tvrdi da domaći sudovi nisu donijeli pravedne odluke. Predmet pred Sudom u Strasbourgu odnosi se na dva upravna postupka za povrat imovine nacionalizirane 1960. godine. Dubrovačka biskupija još je 1997. podnijela zahtjeve za povrat imovine koja je bila u vlasništvu katoličke karitativne organizacije, no upravna tijela odbila su te zahtjeve uz obrazloženje da nije dokazano kontinuirano djelovanje i pravno sljedništvo između Biskupije i organizacije kojoj je imovina oduzeta.
Takav stav potvrdili su i Upravni sud u Splitu te Visoki upravni sud, ističući da se zahtjevi Katoličke crkve moraju procjenjivati prema uvjetima propisanim hrvatskim zakonodavstvom. Sudovi su pritom zauzeli jasan stav da potvrde crkvenih tijela o kontinuitetu nemaju dokaznu snagu jer ih nije izdalo državno tijelo. Biskupija tvrdi suprotno. U ustavnim tužbama podnesenima 28. rujna 2021. i 15. travnja 2022. navodi da je imovina trebala biti vraćena u skladu s ugovorima između Svete Stolice i Hrvatske o pravnim i gospodarskim pitanjima, koji prema Ustavu imaju prednost pred domaćim zakonodavstvom.
Jedini uvjet
Dodatno je 16. siječnja 2024. upozorila Ustavni sud da su Vlada i Hrvatska biskupska konferencija 14. prosinca 2023. sklopile sporazum kojim se potvrđuje da se kontinuitet i sljedništvo pravnih osoba Katoličke crkve uređuju isključivo kanonskim pravom, te da su potvrde crkvenih tijela obvezujuće za državna tijela. Biskupija tvrdi da to jasno pokazuje da su sudovi pogrešno primijenili pravo. Unatoč tomu, Ustavni sud je 15. travnja 2025. odbio obje ustavne tužbe kao neosnovane, zaključivši da Dubrovačka biskupija nije dokazala kontinuirano djelovanje karitativne organizacije. Biskupija sada tvrdi da su te odluke bile proizvoljne i nedovoljno obrazložene, posebno u pogledu ključnog pitanja – koje se pravo primjenjuje na zahtjeve Katoličke crkve za povrat imovine.
Također se poziva na članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju i tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva. Prema stajalištu Biskupije, u skladu s ugovorima sa Svetom Stolicom, zahtjevi Katoličke crkve za povrat imovine ne bi trebali biti podvrgnuti domaćim kriterijima poput dokazivanja formalnog kontinuiteta, nego je jedini uvjet da povrat bude moguć prema domaćem pravu, primjerice da imovina nije uništena ili zakonito prenesena. U pozadini spora nalazi se konkretna nekretnina u središtu Dubrovnika koja je prije nacionalizacije bila uknjižena kao vlasništvo Društva sv. Vinka Paulskog “Stanak sv. Vlaha”.
Zahtjev za povrat podnesen je još 90-ih, kada su vrijedili rokovi za restituciju imovine oduzete tijekom komunističkog razdoblja. U jednom trenutku činilo se da će Biskupija uspjeti – 2007. doneseno je dopunsko rješenje kojim je utvrđen povrat nekretnine. No već 2010. dolazi do potpunog preokreta. Drugostupanjsko tijelo poništava tu odluku uz obrazloženje da u spisu ne postoji dokaz o pravnom sljedništvu. Time počinje višegodišnja pravna bitka koja traje i danas.
Foto: Dragan Matic / CROPIX
Pravni sljednik
Prema dokumentima što ih je Dubrovačka biskupija dostavila, “Stanak sv. Vlaha” osnovan je 1895. godine kao karitativna organizacija Katoličke crkve. Osnovao ga je dubrovački biskup dr. Josip Marčelić, a statut je potvrđen iste godine. Djelovao je sve do razdoblja komunističke vlasti, kada mu je imovina oduzeta. Biskupija tvrdi da društvo nije prestalo postojati, nego je nastavilo djelovati unutar crkvenih struktura. Nakon osamostaljenja Hrvatske to djelovanje formalizirano je kroz Caritas Dubrovačke biskupije, koji je, prema njihovu stajalištu, izravni pravni sljednik društva iz 19. stoljeća.
U potvrdi iz 2019. navodi se da je Caritas “pravni sljednik karitativnog društva koje se od 1895. godine zvalo ‘Stanak sv. Vlaha’”. Biskupija dodatno ističe da je još u Pravilniku iz 1923. bilo predviđeno da u slučaju raspuštanja društva njegova imovina prelazi pod upravu Biskupije. Upravna tijela i sudovi odbili su takvu argumentaciju. Ključni razlog bio je nedostatak dokaza o neprekinutom djelovanju i pravnom kontinuitetu. Ministarstvo pravosuđa u rješenju iz 2018. upozorilo je kako nema dokaza o kontinuiranom djelovanju “Stanka sv. Vlaha” od dana oduzimanja do podnošenja zahtjeva. Zaključak je bio da je društvo prestalo postojati tijekom jugoslavenskog razdoblja, a da je Caritas nova pravna osoba upisana 2005., bez dokazanog kontinuiteta.
Upravni sud u Splitu potvrdio je takav stav i naglasio da zakon traži kumulativno ispunjenje uvjeta – kontinuitet, djelatnost i sjedište. Sudovi su posebno problematizirali dokumentaciju koju je Biskupija dostavila. Interni akti iz 1895. i 1923. ocijenjeni su kao nedostatni. Visoki upravni sud bio je eksplicitan: “Potvrde Biskupije ne mogu biti dokaz jer ih nije izdalo nadležno državno tijelo.” Time je otvoren temeljni sukob – tko ima pravo utvrđivati pravni kontinuitet crkvenih institucija.
Ključna pitanja
Biskupija tvrdi da država za to nije nadležna i da se kontinuitet utvrđuje prema kanonskom pravu. Država, s druge strane, inzistira na formalnim dokazima u okviru domaćeg pravnog sustava.
Zanimljivo je da su dvojica ustavnih sudaca, bivši i sadašnji predsjednik Ustavnog suda, Miroslav Šeparović i Frane Staničić, u izdvojenom mišljenju podržali konačnu odluku Ustavnog suda, odnosno odbijanje ustavne tužbe, ali su upozorili na važno pravno pitanje kojim se sud, po njihovu mišljenju, uopće nije bavio. Složili su se da Biskupija nije ispunila jedan od ključnih uvjeta iz Zakona o naknadi – kontinuitet djelovanja – što je dovoljno za odbijanje zahtjeva. No istaknuli su da je tijekom postupka ostalo nerazjašnjeno drugo ključno pitanje: kako se utvrđuje pravno sljedništvo pravnih osoba Katoličke crkve.
Sudovi i upravna tijela zauzeli su stav da se to sljedništvo mora dokazivati prema pravilima državnog prava, odnosno potvrdom državnih tijela, te su odbacili crkvene potvrde kao nerelevantne. Dvojica sudaca s tim se nisu složila. Naglasili su da Hrvatska ima međunarodne ugovore sa Svetom Stolicom koji priznaju autonomiju Katoličke crkve u uređivanju vlastitog ustroja, uključujući osnivanje i priznavanje pravnih osoba. Prema tim ugovorima, ali i Ustavu koji jamči odvojenost države i Crkve, država ne bi smjela zadirati u ta pitanja.
Zaključili su da se pravno sljedništvo crkvenih pravnih osoba mora utvrđivati prema kanonskom pravu, a ne isključivo prema državnim pravilima. Crkva ima pravo odrediti tko je njezin pravni sljednik, ali ta odluka mora biti obrazložena i podložna provjeri – također prema pravilima kanonskog prava. Drugim riječima, upozorili su da bi budući slučajevi mogli otvoriti ozbiljan pravni sukob između državnog i crkvenog pravnog sustava te su sugerirali da bi se taj odnos trebao tumačiti u skladu s međunarodnim ugovorima i ustavnim načelima.
Ustrajna borba
Europski sud za ljudska prava sada će morati odgovoriti na više važnih pitanja, a njegova presuda mogla bi baciti novo svjetlo na ovaj slučaj. Prvo, morat će utvrditi je li biskupiji bilo osigurano pravično suđenje u Hrvatskoj i jesu li odluke domaćih tijela bile dovoljno obrazložene ili su pak bile proizvoljne.
Drugo, imaju li zahtjevi za povrat imovine dovoljno pravno uporište da bi se smatrali imovinom onako kako to predviđa Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava. Ako odgovor bude potvrdan, sud će morati utvrditi je li miješanje države u to pravo bilo zakonito, je li imalo legitiman cilj i je li bilo razmjerno. Ovaj slučaj daleko nadilazi pitanje jedne nekretnine u Dubrovniku, iako je neosporno riječ o vrijednoj imovini za koju se Dubrovačka biskupija već desetljećima ustrajno bori.
Naime, ovdje se otvara temeljno pitanje odnosa između države i Katoličke crkve, kao i odnosa između domaćeg zakonodavstva i međunarodnih ugovora. Ako Europski sud za ljudska prava prihvati argumente Dubrovačke biskupije, mogao bi otvoriti prostor za drukčije tumačenje povrata crkvene imovine u Hrvatskoj. U suprotnom, potvrdit će se dosadašnja praksa prema kojoj je formalni kontinuitet ključan uvjet – bez obzira na povijesne okolnosti.
