U prošloljetnoj poplavi dolazaka nogometaša u Dinamo, Istra 1961 prodala je Plavima, za ukupno 2,5 milijuna eura, svoj dvojac koji je uspješno ordinirao po desnom boku. Krilni napadač, Mateo Lisica (23), prvi je potpisao ugovor, potom je predsjednik zagrebačkog kluba, Zvonimir Boban, realizirao i svoju drugu veliku želju, pa je iz Pule došao i branič Moris Valinčić (23).
U Istri su iskazali potencijal, pa je prelazak u Dinamo bio normalan iskorak u njihovoj karijeri i očekivalo se da će potvrditi epitete kojima su bili obasipani prilikom transfera. Nadali su se u Maksimiru da će obojica biti pojačanja, a ne samo prinove, te da je njihovim dolaskom riješen problem desne strane, da će donijeti brzinu i odlučnost i biti snažne karike novoga Dinama. Čak su odmah „pale” i usporedbe s Ettom i Buljatom, dvojcem koji je prije 20-ak godina „žario i palio” po toj desnoj strani, taj je tandem bio u ono vrijeme jedno od najjačih Dinamovih oružja.
Međutim, optimistične najave u svezi Valinčića i Lisice zasad još nisu ostvarene, nakon prve maksimirske sezone nisu postali tandem od kojeg bi suparnici strahovali. Bilo je, istina, dobrih utakmica, ali više su to bili bljeskovi nego konstanta. Obojica su dobro zakoračili u sezonu, Valinčić je čak bio i najbolji igrač u startnoj 2:0 pobjedi protiv Osijeka na Opus Areni, poglavito zahvaljujući konkretnim napadačkim izletima, iako je i na tom dvoboju pokazao „felere” u obrambenoj igri. A obrana mu je ipak temeljna zadaća. Međutim, svojom je pokretljivošću i opasnim napadačkim izletima ostavljao dobar dojam, pa je početkom sezone završio i na pretpozivu izbornika Zlatka Dalića.
Držao je Valinčić svoju startnu poziciju i bio je standardan sve do gostovanja u Vinkovcima i iznenađujućeg 0:1 poraza protiv Vukovara 27. listopada prošle godine. A onda je počela njegova kalvarija – na toj je utakmici, naime, zaradio prijelom metatarzalne kosti i uslijedila je višemjesečna stanka. Do 2. veljače ove godine, do maksimirskog dvoboja s (opet) Vukovarom… Nije ga, dakle bilo u Dinamovu dresu više od tri mjeseca i jasno je da je ta pauza ostavila trag.
Bio je potom starter na tri sljedeća dvoboja, a onda je preselio na klupu i do kraja sezone nije mogao pronaći pravi ritam. Trener Mario Kovačević „vrtio” je alternativna rješenja na desnoj bočnoj poziciji i na kraju je to mjesto prigrlio stoper Niko Galešić, koji se vrlo dobro snašao na desnom obrambenom boku. Nezadovoljstvo je bilo obostrano, u Dinamu su očekivali više, Valinčić je također očekivao više, pa je sredinom travnja u našem listu Valinčićev menadžer Adrian Aliaj rekao i ovo:
– Mi smo stava da bi Moris već na ljeto trebao napustiti Dinamo i vjerujemo da je to sasvim realno. Dinamo nije dobro odradio njegov povratak, jer nije bio spreman ni tjelesno, ni mentalno, stoga je malo zapeo s dobrim izvedbama, a potom je završio na klupi. Moris je igrač koji je jesenas blistao pokazujući enormne mogućnosti, stoga sam očekivao da će klub Dinamove veličine pažljivije pripremiti teren za njegov povratak – govorio je Aliaj.
Začudo, iz kluba nije stigla nikakve reakcija i očiti je problem pogurnut „pod tepih”. A najave budućeg transfera Aliaj je temeljio na navodnoj zainteresiranosti nekih talijanskih klubova, koji su se u zimskom prijelaznom roku raspitivali o Valinčiću. No, nikakve službene ponude nije bilo, pa se nije ozbiljnije ni razgovaralo o možebitnom Valinčićevu odlasku. I sad, iz ove perspektive, nestvarno zvuči ondašnja Aliajeva procjena da bi Dinamo „na Valinčiću mogao zaraditi oko 15 milijuna eura”, te da bi Valinčić mogao biti „najskuplji desni branič koji je otišao iz Hrvatske”. Jer, Valinčić je prošle sezone za Dinamo odigrao ukupno 34 utakmice, bez postignutog pogotka i upisao je tri asistencije. Samo jednu u SHNL-u, na već spomenutoj utakmici 1. kola u Osijeku…
Sličnu je prošlu sezonu imao i desnokrilni napadač Mateo Lisica. Po dolasku je bio starter, ali igrao je promjenjivo, tražio se, pa je često bio zamjenjivan, potom je i ulazio s klupe. Uglavnom, korišten je u rotaciji, ali nije potvrdio status pojačanja. Što i nije neobično, uvijek je, naime, novopridošlim igračima, posebno iz manjih sredina, potrebno vrijeme za prilagodbu na nove, zahtjevnije situacije.
A onda je, početkom prosinca, i Lisica morao pauzirati. Dobio je mononukleozu i morao je dugo mirovati kako bi se izliječio. Nije ga bilo dva i pol mjeseca, sve do sredine veljače kad je odigrao posljednjih pola sata u Dinamovoj maksimirskoj 4:0 pobjedi protiv Istre. Do kraja sezone ni jednom nije odigrao svih 90 minuta, samo je pet puta bio starter, a tu je „skraćenu” proljetnu minutažu nakon izliječenja obilježio jednim pogotkom (u Kupu protiv Karlova) i sa četiri asistencije. Ukupno je lani Lisica za Dinamo odigrao 36 utakmica, zabio je četiri gola i imao je osam asistencija…
I Valinčić i Lisica još uvijek nisu potvrdili epitete koji su ih pratili prilikom transfera u Dinamo. Nisu postali pojačanja, nisu bili, kako se najavljivalo, Dinamova udarna snaga na desnom boku, čak su izgubili i starterske pozicije. Istina, u Thunu su obojica opet bili u početnoj postavi i to govori da im trener Kovačević i dalje vjeruje, te da se nada kako će ovaj tandem ipak potvrditi svoj potencijal.
Pred njima je, dakle, sezona pravog dokazivanja, već su godinu dana stanovnici Zagreba, valjda su shvatili svu težinu Dinamova dresa i vrijeme prilagodbe je iza njih. Ili će potvrditi da su pojačanja, ili će, pak, ostati samo dio Kovačevićeva rotacijskog sustava, uz povremene bljeskove. A time zacijelo ne bi bili zadovoljni ni spomenuti igrači, a ni klub. Na svojevrsnom su raskrižju karijere i vidjet ćemo kojim će smjerom krenuti njihova nogometna budućnost…
