Više mjeseci američki poduzetnik Tim Leiweke, koji želi kupiti Rijeku, što smo ekskluzivno otkrili, u potrazi je za klubom koji bi postao dijelom njegova novog projekta ulaganja u europski nogomet. Sada već 69-godišnji Amerikanac odavno je pokazao velike sposobnosti u razvijanju poslovnih projekata u svijetu sporta i zabave. Leiweke je bio najbliži suradnik multimilijardera Philipa Anschutza, uz kojeg je djelovao u tom svijetu, te se istaknuo u brojnim uspješnim projektima.
Za priču o interesu za klubove iz Hrvatske važnije su, međutim, druge odrednice. Prošle godine američki predsjednik Donald Trump pomilovao ga je u slučaju optužbi Ministarstva pravosuđa za navodno namještanje natječaja za gradnju Moody Centra za sveučilište u Teksasu, projekt vrijedan 375 milijuna dolara, nakon čega je Leiweke, “zahvalan za novu šansu”, krenuo u novu fazu globalnog sportskog biznisa, ovaj put u Europu.
Osnovao je Entrepreneur Equity Partners, investicijski fond, i postao većinski dioničar Serie A ligaša Venezije, koja je donedavno imala ogromnih financijskih problema. Njegova je kći Francesca Bodie postala predsjednica. Zanimljivo je da je Leiwekea na investicije u Veneziju nagovorio kanadski reper Drake, s kojim postoji odnos povjerenja još iz vremena kada je Leiweke bio glavni u Toronto Raptorsima. Drake također ima poslovne poveznice s klubom.
Kako god, fond je dokapitalizirao Veneziju sa 100 milijuna eura i preuzeo upravljanje. Dio tog projekta odnosi se i na (do)gradnju stadiona u sklopu šireg projekta sportskog područja Bosco dello sport (stadion, dvorana, sportski kampus i infrastruktura, ukupno tristotinjak milijuna ulaganja). Radi se o javno-privatnom partnerstvu grada, države i privatnih investitora.
Leiweke sa suradnicima ima viziju razgranati svoj biznis pa je tako postao manjinski dioničar engleskog Boltona, kluba koji je prije sedam godina umalo bankrotirao. Vratili su se iz četvrte u drugu ligu i njegovi vlasnici uključuju nove investitore da bi ojačali moć kluba. Među njima je i Leiweke. Pokušao je Amerikanac ući i u Benficu, želeći kupiti 16% dionica, ali mu to nije omogućeno jer su Portugalci skeptični prema onima koji imaju udjele u više klubova.
Interes se proteklih par mjeseci fokusirao na Hrvatsku, Sloveniju i Mađarsku, a prvi klub kojeg su Leiweke i njegovi obišli bila je zagrebačka Lokomotiva, no odmah je prekrižena jer nije dioničko društvo. Potom ga je put odveo prema Puli, koja je tretirana kao zanimljiva iz nekoliko razloga. Blizu je Venezije i može postati optimalna sredina za sinergiju talijanskog i hrvatskog prvoligaša.
Druga je dobra preporuka bila činjenica da su dosadašnji vlasnici, Baskonia-Alavés, maksimalno financijski i poslovno uredili Istru 1961. Za Leiwekeove ideje problem je stadion Aldo Drosina. Rađen po projektu iz 1992., stadion funkcionalno ne dopušta ni kvalitetnije i jače nogometne spektakle, a niti se može komercijalno eksploatirati za razne glazbene i ine manifestacije.
O svemu tome razgovarao je prvo s vodstvom Istre 1961, a potom s gradskim čelnicima. Gradonačelnik Grbin iskazao je pozitivan stav prema želji američkog poduzetnika da investira u klub i gradnju stadiona, zato je i ubrzo potom u javnost izišao s tada iznenađujućom i naizgled nelogičnom tezom o nužnosti “premještanja” Drosine.
Sada je jasno da je to bilo motivirano i razgovorima s Leiwekeom. Problem je nastao kada se razgovaralo o mogućoj novoj lokaciji, a za Pulu je jedino logična na Marsovu Polju. No, zbog raznih indolentnosti dosadašnjih gradskih uprava, procedure za stvaranje uvjeta za gradnju trajale bi barem 2-3 godine. To je ubrzo ohladilo Leiwekea koji, kao i svaki strani ulagač, teško shvaća koliko su duge i komplicirane birokratske “prašume” u Lijepoj Našoj.
U nastavku sondiranja opcija Leiweke je stigao i do Rijeke. Gazda Damir Mišković već dugo vremena čeka pravog kupca za Rijeku i njezinu infrastrukturu. Prošle godine je, praktično pred zaključenje prodaje, iz javnosti nepoznatih razloga odustao američki ulagač Bill Foley. Tim Leiweke obavio je razgovore u Rijeci, a uz to je stekao uvid u mogućnosti da se gradi novi stadion na mjestu legendarne Kantride. Financijski bi kupnja kluba bila bitno zahtjevnija nego Istra, ali bi projekt nove Kantride bio svakako puno većeg potencijala nego Drosina.
Što kani Leiweke, ostaje za vidjeti, ali, sukladno američkim vizijama snaženja sportskog brenda uz obvezno investiranje u gradnju stadiona, uvjerljiv je dojam da u Hrvatskoj takva partnerstva imaju tešku prođu. Čak i kad bi se dogodila (manji primjer Glovera u Puli), ona se raspadaju o zid svih limita i komplikacija u osiguranju te tretmanu gradnje infrastrukture.
