Pred posljednju Hajdukovu utakmicu sezone 25/26 valja malo pročešljati i neka individualna postignuća koja se mogu staviti pod zajednički nazivnik nekakve standardnosti, odnosno dotiču igrače kojima je Gonzalo Garcia ipak vjerovao više nego nekim drugima. Primjerice, po pitanju minutaže su Šarlija, Hrgović i Pukštas na samom vrhu s više od 2600 minuta na travnjaku, ali jedno iznenađujuće ime je na vrhu popisa igrača po broju nastupa.
Adrion Pajaziti (23) je ove sezone odigrao najviše utakmica za Bijele. U prvenstvu je nastupio 30 puta, u Kupu 3, a Europi 4, što ga dovodi do brojke 37. Pritom, Bijeli su do sada odigrali ukupno 42 utakmice u svim natjecanjima, što znači da Albanac nije nastupio u tek njih 5! Posljedično, legitimno je smatrati da je Pajaziti u prvoj sezoni Hajdukova dresa bio jedan od najstandardnijih igrača, što je postignuće vrijedno spomena i nameće zaključak da je položio taj prijelaz iz manje u veću sredinu, a koji je bio najveće breme pri njegovu dolasku iz Gorice. Kao, hoće li moći odgovoriti Hajdukovim zahtjevima, za Bijele neće moći igrati nogomet kakav je igrao u redovima “Bikova” i tako dalje i tako bliže…
Odmah ćemo reći, statistika od gola i asistencije u 30 prvenstvenih nastupa neće potkrijepiti sve što je on na terenu radio. I nije prva sezona bila bajna. Bilo je uspona, a zatim i slobodnih padova, da bi krajem sezone došla nekakva stabilizacija. Izrazito nakon ozljede Filipa Krovinovića koja je Albancu povjerila ozbiljniju ulogu. Riječ je o čovjeku koji na papiru može pokrivati prostor od šesnaesterca do šesnaesterca, a naravno da se na određenim dijelovima središnjice osjeća ugodnije no na nekim drugim. Po nekima je on “osmica” po nekima je “šest”, a jedini je problem što Garcia u njegovoj prvoj sezoni baš i nije do kraja shvatio gdje mu Pajaziti može dati najviše. Ali, statistika će reći da mu je igrao. I tako će stići odgovor na pitanje zašto je baš Pajaziti bio prvi igrač kojeg je Urugvajac želio u svojim redovima kao trener Hajduka.
Albanski reprezentativac nogomet igra uvijek na isti način, onako kako jedino zna. Voli loptu, može trčati i više voli biti bliže nego dalje golu. No, odradit će uvijek ono što momčad od njega traži. I da, ima ono iskonsko, ulično nogometno znanje koje su ga naučile engleske ulice na kojima je odrastao. Sposoban je primiti loptu na dvadesetak metara od svojih vrata i okrenuti protivnika, što mu otvara more koridora. Često to pokušava, a pritom vjerojatno čupa kosu Garciji, ali i čitavom hajdučkom puku… Zna se on i zaboraviti, zaigrati, ostaviti iza sebe veliki prostor, da ne bi bilo da je sve idealno. No, ove sezone je ostao dojam da se najbolje snalazi kao dirigent igre Hajduka. Voli Pajaziti diktirati ritam, tu i tamo promijeniti težište igre. To mu zaista dobro ide i u toj ulozi apsolutno može godinama biti predvodnik Hajdukovog veznog reda. Isto tako, izrazito je važno da ga Bijeli u novoj sezoni okruže odgovarajućim profilima veznih igrača. Onima koji će istaknuti njegove vrline, a skriti mane. To je nešto što u aktualnom kadru još nije otkriveno, ali možda može biti ovog ljeta. Za taj će se segment pobrinuti Robert Graf i Gonzalo Garcia.
A Pajaziti je, konačno, u prvoj hajdučkoj sezoni prošao put od vrha do dna, ali na kraju krajeva pokazao da se na njega dugoročno itekako može računati, da može biti ta nekakva kičma središnjice. Na kraju krajeva, igrač je koji nije nastupio u tek pet nastupa. A i Garcia je, uz sav prostor za napredak u priručniku Pajazitjeva korištenja, potvrdio zašto mu je Albanac onomad bio prva želja.
