Angažirali su vas kao spasitelja nakon slabijeg rezultatskog niza vašeg prethodnika, u prvoj utakmici dolazi vam druga momčad lige. Razmišljate o bodu koji bi bio velik kao kuća, maštate o pobjedi kojom biste igračima ubrizgali poveću injekciju samopouzdanja, a na kraju ne samo da ste izgubili, nego ste potučeni i ispraćeni sa šest komada u mreži.
Takav je scenarij doživio Tomislav Stipić kao novi trener Vukovara 1991. protiv Hajduka u osječkom Gradskom vrtu. I nije nemoguće da mu je u nekom trenutku kroz glavu prostrujala misao „Što je meni ovo trebalo?”…
Postoje treneri koji biraju angažmane, koji će imati dovoljno strpljenja pričekati ponudu koja im je po volji. Međutim, kako se u ovo moderno, „ubrzano” doba puno toga mijenja u raznim profesijama, tako je i trenersko zanimanje podložno nekim novim trendovima.
Klubovi sve više traže spas u (pre)čestim promjenama trenera, računajući na onaj famozni, često spominjani „pozitivan šok” koji bi momčadi trebao donijeti novi stručnjak na klupi. U slučaju Vukovara to se nije dogodilo, barem ne u premijernom nastupu novog šefa stručnog stožera. Stipićeva družina primila je od Hajduka šest lakih komada te je umjesto „energy boosta” dobila pljusku koja možda može biti i korisna.
Jasno je da Stipić neće odustati od svoje misije sve dok postoje i teoretski izgledi za spas. Uoči Osijekove nedjeljne utakmice u Koprivnici, njegova je momčad za konkurentom s Opus Arene zaostajala samo četiri boda, s tim da je u posljednjem prvenstvenom krugu u igri još 27 bodova. Podigao se Osijek pod novim trenerom Tomislavom Radotićem, a sličnom su se raspletu nadali i u Vukovaru nakon što su se razišli sa Silvijom Čabrajom.
I dok je Čabraja stekao ugled odličnim vođenjem Lokomotive, stručnim znanjem, afirmacijom mladih i staloženim, odmjerenim javnim istupima, njegov nasljednik u hrvatskoj je nogometnoj javnosti stekao malo drugačiji imidž.
Obilježio je Stipića mandat u koprivničkom Slavenu Belupu, kojeg je spasio od ispadanja iz lige i pritom afirmirao mladog talenta Lovru Zvonareka, usmjerivši ga prema tada rekordnom transferu u Bayern. Imao je ovaj hrvatski stručnjak, koji je rođen u Tomislavgradu, a odrastao u Njemačkoj, osebujan javni nastup.
Od stila odijevanja, zahvaljujući kojem je nastao „Trofej Tomislava Stipića”, preko proslave pogodaka valjanjem u snijegu, pa do konobarenja u kafiću u centru Koprivnice. I dok su ga neki zbog te njegove spontanosti i otvorenosti zavoljeli, drugima je njegovo ponašanje predstavljalo „crvenu krpu”.
Sa Slavenom nije ostvario neke veće rezultatske uspjehe osim ulaska u polufinale Kupa u pandemijskoj sezoni, no zato je u Latviji dvaput osvojio Kup, s Audom i Rigom. Uslijedila su dva kratka mandata, pet utakmica u sofijskom CSKA-u uz 0,60 % osvojenih bodova po susretu te devet nastupa s marokanskim MAS Fesom u kojem je imao prosjek od 1,11 bodova.
Debi u Vukovaru bio mu je kao iz noćne more, no Stipić pred sobom ima još devet kola uoči kojih slijedi i dvotjedna stanka, idealna za mini pripreme u kojima će igračima nastojati prenijeti svoje ideje i svoju energiju, probuditi im vjeru i usaditi nadu da je preokret moguć. Jasno, situacija je teška, izazov je ogroman. A on je poznat kao trener koji se nikad nije bojao izazova, a pritom vjerojatno vodi računa i o tome da ponude baš i ne treba odbijati, jer ti u protivnom prijeti opasnost da ćeš vrlo brzo pasti u zaborav…
