Rasprave o tome tko je bio najbolji igrač u slavnoj generaciji Dinama koja je ‘82. osvojila naslov prvaka Jugoslavije nikada neće prestati. Međutim, nema rasprava o tome tko je bio najuniverzalniji igrač te sjajne momčadi. Bio je to Petar Bručić (72).
Omaleni (168 cm) veznjak u toj je sezoni po potrebi igrao desno krilo, desnog i lijevog beka, čak i halfa. I na svakoj je poziciji igrao sjajno, neustrašivo, a bilo je nezamislivo da ga nema u startnih 11. Crvenoj zvezdi je, primjerice, zabio pobjednički gol igrajući lijevog beka, premda je bio izraziti dešnjak. Pokojni Ćiro često je znao reći da je Bručić bio najvažniji igrač te momčadi, opisujući njegov stil igre herojskim. Istinski majstor, odličan tehničar, brz i neustrašiv. Moderan i po današnjim standardima.
Bručić nakon igračke karijere nije ostao u nogometu. Živi u svojoj Jarmini, selu smještenom šest kilometara od Vinkovaca. Živi mirno, tamošnji ga ljudi vole jer je jednostavan i srdačan, iznimno društven, a nenametljiv. Legendarni vinkovački trener Mile Petković opisao ga je kao najboljeg, ali i najvažnijeg igrača koji je ponikao u Vinkovcima i okolici.
– Odrastao je u obitelji s puno djece i malo novca. Nogomet je igrao bosonog, na ulicama i ledinama, kao i tisuće ostalih dječaka. Pero je na kraju postao uzor svima njima i svima nama, dokazujući kako možeš sa 16 godina igrati samo na ulici i svejedno napraviti veličanstvenu nogometnu karijeru. Svim je tim bosonogim dječacima dao nadu i radost.
A što kaže Petar Bručić o tome kako je počela njegova nogometna priča?
– Ganjao sam u svojoj Jarmini loptu na ulici kao i sva ostala djeca. Kad sam imao 16, neki su ljudi iz našeg kluba NK Borinci vidjeli da imam talent te su me pozvali na trening juniora.
Kakav je klub bio NK Borinci?
– Dobar, igrali smo u “Zoni”, gdje je bilo jako dobrih momčadi i igrača. Već sa 17 godina bio sam prebačen u prvu momčad. U to su vrijeme odnosi između tadašnjeg Dinama iz Vinkovaca i Jarmine bili jako dobri, pa su me uskoro pustili da na jednoj prijateljskoj utakmici odigram poluvrijeme za Dinamo. Pokazao sam se dobrim i brzo prešao u Dinamo, koji je tada bio u Drugoj ligi. I to je već bilo nezamislivo dobro za mene.
Kakvu ste plaću dobili u vinkovačkom Dinamu?
– Zaposlili su me na pola radnog vremena u jednoj firmi, a još sam dobivao i neki honorar. Za dečka koji je odrastao u obitelji s desetero djece to je bio ozbiljan novac, premda sam u stvarnosti dobivao samo solidnu radničku plaću.
Jeste se i preselili u Vinkovce?
– Nisam, jer gdje bih stanovao? Nisam ni blizu imao novca za stan i samostalni život. Svaki dan sam s biciklom išao na trening.
I zimi?
– To mi je dugo bio jedini prijevoz. Međutim, jednog dana kiša je padala kao iz kabla pa sam morao ostati doma i propustiti trening. Trener Dinama bio je Cico Vukušić, koji me je sutradan odmah dočekao s pitanjem: Zašto jučer nisi došao na trening? Kažem mu ja: “Treneru, padalo je kao ludo, kako bih došao?” Kad mi je rekao da ga nije briga za kišu, da sam morao doći i da će me kazniti, okrenuo sam se, sjeo na bicikl i vratio doma. Nisam podnosio nepravdu, a nepravda je bila tvrditi da sam mogao doći po takvom vremenu. Onda je legendarni Antun Čilić kao prvi čovjek kluba došao kod mene u Jarminu da izgladi situaciju i dogovorili smo da će mi kupiti neki stari auto, samo da mogu na trening.
Kakav ste status imali u momčadi?
– Odmah dobar, brzo sam se izborio za udarnu postavu i zauzeo mjesto veznog igrača. Tri sezone bio sam standardan igrač.
Onda je ‘75. došao poziv Dinama iz Zagreba. Kako je došlo do tog transfera?
– Igrao sam za reprezentaciju Druge lige Zapad i tu su me primijetili. Inače, bilo je i drugih poziva. Vinkovački Dinamo imao je odlične odnose s Vojvodinom. Tamo je trener bio Vujadin Boškov i često smo igrali. Htio me je i Boškov u Vojvodini, ali kad se javio Dinamo, sve je drugo bilo nevažno. Oduvijek sam bio ludi navijač Dinama. Zanimljivo, u Zagreb sam otišao tri kola prije kraja prvenstva, nije Dinamo želio čekati kraj sezone, htio me odmah. Tada se to moglo raditi.
I kako ste se snašli?
– Bilo je teško. U ta tri kola nisam dobio ni minute, a onda su krenule pripreme za novu sezonu. I tamo su mi ubrzo rekli da je najbolje da odem na posudbu u Karlovac, u Drugu ligu, pa da će me nastaviti pratiti. Mene je to šokiralo i nije mi palo na pamet otići u Karlovac. Ako ću se već vraćati u Drugu ligu, onda su izbor samo Vinkovci. Kakav Karlovac!?
Kako ste to objasnili ljudima u klubu?
– Nikako, jer sljedeći je dan došao čovjek iz Borca iz Banje Luke i pitao me bih li igrao za njih, nudeći mi pet puta veći ugovor od onoga koji sam imao u Dinamu. Borac je bio Prva liga, ponudio mi veliki novac i ja sam se pomamio, odlučio odmah otići.
Samo tako?
– Dinamo je bio moj san, kad su me zvali bio sam spreman ukrasti maminu mirovinu i igrati za Dinamo besplatno. Međutim, ubila me spoznaja da me Dinamo šalje u Karlovac i da me ne vidi u momčadi. Samo sam otišao u Banju Luku i nitko u Dinamu nije znao gdje sam. Pogriješio sam, mlad i lud. Na sreću, dva dana kasnije su me pronašli i vratili u Dinamo. Trener je bio Mirko Bazić, ipak me ostavio na pripremama.
Što je potom uslijedilo, jeste li dobili priliku?
– Cijelu sezonu samo sam sjedio na klupi i čekao. Znate, bio sam igrač koji nikad nije sumnjao u sebe, jer bio sam uvjeren da imam kvalitetu i da ću to svima pokazati. Gledao sam mjesecima kako igraju neki koji su bili slabiji od mene, ali i to sam trpio. Morao sam, a bio sam uvjeren da neke protežiraju i zato što su bili članovi partije, što ja nisam htio biti.
I toga je bilo?
– Bilo je, kako ne. Meni su zamjerali što stalno zalazim kod Charlieja u kafić, a meni je bilo sjajno, uživao sam u društvu Dinamovih legendi koje su tamo zalazile. Charlie se u to vrijeme nije smatrao prikladnim za igrače Dinama. Tada sam bio i susjed Mike Tripala, s kojim sam znao prošetati po gradu, što mi isto nije išlo u prilog. Nisu bili pravedni prema meni, ali srećom sam to nekako istrpio, jer bio sam uvjeren da ću dočekati priliku.
Kad ste je dobili?
– U zadnjem kolu igrali smo protiv Čelika u Zenici, a nekoliko je igrača bilo ozlijeđeno, dok su drugi imali kartone. Nije bilo izbora, morao me Bazić poslati na teren. Zaigrao sam kao veznjak i imao veliku sreću – odmah sam zabio gol. I onda krene malo priča po novinama da sam dobar i da mi treba dati priliku, a i suigrači su znali koliko vrijedim i oni su tražili Bazića da više igram.
Kakvu ste plaću imali u Dinamu, spomenuli ste da vam je Borac nudio pet puta više?
– Plaća? Nikakva, jedva sam imao za pristojan život. Na treninge sam dolazio tramvajem, nisam imao ni za automobil.
Nije vas to smetalo?
– Meni je srce bilo puno jer igram za Dinamo, igrao bih i besplatno, ali znao sam se pitati kakav sam to igrač kad moram tramvajem na trening? A kao doveden sam da budem pojačanje.
Jesu li vam povećali plaću nakon što ste postali standardan igrač?
– Ma kakvi, nisu me ni zvali na razgovor. Srećom, jedan prijatelj Pero Bekić radio je u Croatia osiguranju, pa mi je tamo sredio neki stari automobil, dobio sam ga na poklon.
Trofeja nije bilo sve do 1980.?
– Vlatko Marković nam je bio trener. Znate, njega sam poznavao još iz Vinkovaca, jer je tamo imao prijatelje i često je dolazio. Prvu utakmicu smo s Vlatkom na klupi igrali smo ‘78. u Rijeci, a kad je prije utakmice diktirao sastav, hladno je, nabrajajući igrače, rekao: “Broj 7 bit će moj prijatelj Bručić!?” Možete misliti kako su svi pogledali najprije njega, a onda i mene, koji sam htio u zemlju propasti od neugode. Srećom, izađemo na teren, a ja zabijem gol, pa se sve to nekako utišalo. Te smo sezone osvojili prvenstvo koje su nam u nekim pravnim zavrzlamama oteli, a sljedeće smo osvojili Kup, pobijedili Zvezdu u finalu.
‘Pravu‘ titulu ste čekali sve do 1982.?
– Ćiro je došao na početku sezone, a ja sam taman došao iz vojske. Znam da se o meni raspitivao kod fizioterapeuta Jože Čačkovića. Što reći o Ćiri, a da se već ne zna? Znali smo da smo dobri, a on nas je uvjerio da smo najbolji i napravio je nevjerojatnu atmosferu oko nas. Stadioni su bili krcati gdje god smo igrali. Mi smo i spomenute 1979. bili najbolji u ligi, ali nije tada atmosfera oko Dinama bila ni blizu one koju je stvorio Ćiro.
Ćiro vas je volio?
– Mlinarić i ja smo igrali najviše utakmica, s tim da je mene koristio gdje god je trebalo. Jednom sam ga pitao hoće li me u svim tim rotacijama jednom istjerati iz momčadi?
Volio je Ćiro šalu…
– Došao bih mu i pitao ga – “Šefe, kad ću se ja napokon slikati s vama? Uvijek ste vi u sredini, Cico s jedne, a Zeko s druge strane. Mene nikad nigdje!” On bi se samo nasmijao, ali jako me je cijenio, jer je znao da mogu pokriti skoro sve pozicije u momčadi.
Spomenuli ste Cicu, Zeku, Mlinku – tko je po vama bio najbolji igrač Dinama u to vrijeme?
– Teško je reći. Mlinka je bio najbolji tehničar, imao je i izdržljivost, prodornost, ali još je uvijek rastao kao igrač, bio je mlad. Cico je imao čudesan golgeterski instinkt, znao je zabiti iz ničega. Zeko je iz zadnje linije radio višak, mogao je proći dva, tri, četiri igrača, koliko je trebalo. Vlatko mu je našao pravu poziciju, ranije je igrao zadnjeg veznog, a Vlatko ga je premjestio na libera. To mu je bila idealna pozicija i tu je bio nenadmašan. Teško mi je reći tko je bio bolji, Zeko ili Cico.
Bili ste na pripremama reprezentacije Jugoslavije u ljeto 1982., ali niste otišli na Svjetsko prvenstvo u Španjolsku?
– Milan Miljanić mi je na kraju priprema rekao da sam dobar, ali da ima boljih i iskusnijih te da će me nastaviti pratiti. Možete misliti…
Osjećali ste se zakinuto?
– Jesam, ne previše, ali jesam. Bio sam siguran da pripadam tom krugu igrača, iako je možda to bilo subjektivno mišljenje.
Dinamo je uvjerljivo osvojio titulu, a samo su Zajec i Deverić bili na SP-u?
– Evo primjer Deverića. Štef je već na pripremama bio ozlijeđen i svejedno ga je Miljanić vodio u Španjolsku, gdje naravno da nije igrao ni minute. Kako to objasniti? Mogli su u toj reprezentaciji igrati Mlinarić i još neki dinamovci, ne samo ja.
Je li atmosfera u reprezentaciji bila loša kao što se pričalo?
– Bila je jako dobra, barem se meni tako činilo. Cimer mi je bio Vaha Halilhodžić, sve je štimalo. Te su mi se priče o lošoj atmosferi činile napuhane.
Da se vratimo Dinamu, drugi ugovor ste potpisali ‘79. Koliko je bio izdašniji od prvog?
– Plaća je i dalje bila nikakva, ali dobio sam stan. Doduše, tražio sam da mi daju autopraonicu, ali su mi rekli da moram platiti 40.000 njemačkih maraka da je dobijem. Potom sam im ja rekao neka zbroje sve što sam dobio od Dinama i da ću im dati toliko novca za autopraonicu. Skupilo bi se možda 10 tisuća. Tu su pregovori stali…
A gdje ste dobili stan?
– Odvezli su me u Sesvete, tamo gdje je bilo Sljeme, blizu klaonice, gdje se navečer nije moglo spavati. Odmah sam odbio taj stan. I onda mi je jedan čovjek u klubu, bio je dostavljač pa je to znao, rekao da imaju stan u Travnom, ali da ga čuvaju za neko pojačanje. Stan je bio u Travnom, dvoiposoban, nije to bio Trg, ali je za Sesvete bio Amerika.
Dali su vam ga bez problema?
– Ma kakvi. Rekli su da stan ne postoji i da moram uzeti onaj u Sesvetama, što sam opet odbio. Onda je naišao Vlatko Marković i kad je čuo o čemu se radi odmah je ispalio – “Dajte Peri stan u Travnom ili ja više nisam trener Dinama.” Vlatko me baš zadužio u životu. U tom stanu danas mi kćer živi.
Jesu li i ostali igrači tada imali skromna primanja?
– Novca je bilo za one koji su dolazili sa strane, a i za neke domaće poput Zeke i Cice. Mi ostali smo morali čekati odlazak u inozemstvo.
Vi ste nakon titule ‘82. otišli u Rapid iz Beča?
– Otto Barić je, vodeći Sturm iz Graza, često dolazio u Zagreb. U Austriji se igralo petkom i subotom, a kod nas nedjeljom, pa je imao vremena dolaziti gledati utakmice. Odmah sam pristao ići u Rapid, tada je to bio pojam od kluba.
Sigurno ste dobili bitno veći ugovor nego u Dinamu?
– Rapid mi je dao 300 tisuća maraka, plus razne benefite. Bio je to nezamisliv novac, koji mi je promijenio život. Pokojnom Bariću sam zahvalan dok sam živ. Ljudima u Beču nije bilo jasno koga su to doveli, ali Otto je čvrsto stao iza mene.
U Rapidu ste se brzo snašli?
– Uvijek sam vjerovao u sebe i nisam imao straha, pa nisam ni trebao prostor za prilagodbu. S Rapidom sam baš nizao velike uspjehe – dva puta prvaci, osvojili četiri kupa, dva superkupa i igrali smo finale Kupa pobjednika kupova u Rimu. A trebali smo uzeti i treći naslov, ali baš zbog mene smo ostali bez njega.
Što se dogodilo?
– Te je sezone Barić otišao u Stuttgart, a Vlatko ga je naslijedio. Uglavnom, igrali smo protiv slabašne First Vienne, dobili utakmicu 6:0, dobili bi je i bez pola momčadi. Međutim, nakon utakmice ustanovilo se da ja nisam smio igrati jer sam imao žute kartone. Tajnik zadužen za kartone to je previdio. On je dobio otkaz, a mi izgubili prvenstvo. Tako sam, eto, u karijeri izgubio dvije titule koje smo na terenu osvojili. Jednu s Dinamom, drugu s Rapidom. I oba puta je trener bio Vlatko Marković, zamislite kakav ga je peh zadesio. Mene je volio i štitio, a ja sam mu izravno uzeo jednu titulu, doduše ne svojom greškom…
U karijeri su vas vodila tri velika trenera – Ćiro, Vlatko i Otto – tko je bio najveći?
– Ne mogu vam dati odgovor na to pitanje, sva trojica bili su velikani, svaki na svoj način. K tome, Otto i Vlatko su me toliko zadužili u životu da vam to teško mogu i opisati.
Tko je bio bolji u ono vrijeme – Dinamo ili Rapid?
– Rapid je neupitno bio jači, imali smo strašnu ekipu. Hans Krankl je legenda kluba, nevjerojatan golgeter, Antonín Panenka je tehnički genij, Heribert Weber fenomenalan lider obrane, Herbert Feurer reprezentativni golman Austrije… Momčad je bila prepuna reprezentativaca. Ćirin Dinamo je bio sjajan, ali Rapid je bio jači.
Koju poziciju ste u Rapidu igrali?
– Bio sam vezni, a kad je trebalo pokrio bih svaku poziciju. Igrao sam jako dobro. Tamo su standardni austrijski reprezentativci sjedili na klupi, a ja sam igrao. Ne govorim to da se hvalim, nego da vam približim svoj status. To mi je bio najljepši dio karijere – i nogometno i životno. A volio sam Dinamo više od ičega. I danas kad dođem u Beč imam jako lijep status i veliki respekt, uvijek me čeka ulaznica za ložu u koju mogu ući samo bivši igrači.
Zna se da su u vaše vrijeme igrači stalno izlazili, posebno u Dinamu?
– Izlazilo se stalno. Najviše u Karaku i kod Dva brata na Knežiji. Pilo se, što ćemo se lagati, ali nije bilo incidenata ili šlepanja na treninzima. Znali su u Dinamu u vrijeme Milana Antolkovića poslati nekoga u 10 navečer da provjeri jesi li doma. Meni je to bilo blesavo, u Rapidu se to nikad nije radilo. Jedino su mjerilo bili treninzi i utakmice, pa ako si ti u redu, koga briga što radiš izvan terena.
Jesu li vas nalazili doma u 10 navečer dok ste bili u Dinamu?
– Našli bi me, dugo nisam imao auto pa sam navečer ostajao doma.
– A kad ste dobili auto?
– I onda bi me našli u 10 navečer, a otišao bih nakon što kontrola prođe, haha… Tko je mogao u to vrijeme zadržati igrača doma?
A u Rapidu?
– I tamo se izlazilo i pilo. Jednom je Sulejman Halilović (legendarni igrač Dinama iz Vinkovaca i Crvene zvezde) došao na trening izravno s provoda. Izašao na teren i nakon 10 minuta srušio se kao da ga je tornado pogodio. Vlatko je bio trener, samo ga je poslao na masažu… Kužio je Vlatko sve.
A tko je bio najbolji igrač s kojim ste ikad igrali?
– Panenka. Njegova je tehnika bila nevjerojatna, nikada nisam vidio igrača poput njega. Slobodni udarci bili su njegov zaštitni znak. Znali smo suparnicima reći da ni ne postavljaju živi zid jer samo gube vrijeme. Ma, strašno nešto, iako je tada već imao 35 godina. I on je znao itekako popiti, pivo je uvijek bilo uz njega, ali nije se štedio, na terenu je uvijek davao sve od sebe.
Vratimo se na kraju na naše prostore. Sedam godina ste igrali jugoslavensku ligu, kakvo je bilo suđenje u to vrijeme?
– Na utakmicama u Beogradu, protiv Zvezde i Partizana, bilo je svega, znao si što možeš očekivati, jer bi suci u pravilu bili “njihovi”. To je bilo tako. I kod Hajduka u Splitu je bilo slično – imali su u Splitu u to vrijeme više novca, bolje uvjete. Njihovi igrači su vozili BMW-e, Mercedese, imali su sve. Kod nas je bilo skromnije – netko je vozio mali auto, netko ništa. To je bila Dinamova realnost. Naravno, imao je i Dinamo “svoje” suce, koji bi nas pogurali u nekim utakmicama. Opet, bilo je respekta, osjećao si ga gdje god dođeš.
Kako danas vidite Dinamo?
– Ekipa se u prvenstvu stabilizirala, trebalo je vremena da se dečki poslože. Međutim, obrana šteka i dalje, Dinamo si ne smije dopustiti da primi tri gola od Gorice. Treba biti prizeman i priznati da Dinamo u našoj ligi nema pravu konkurenciju, suparnici nisu na dobroj razini, uključujem tu i Hajduk.
Kako gledate na ono što radi Zvonimir Boban?
– Ne znam još, ali izgleda da bi moglo funkcionirati. U početku je bilo problema, dosta je toga bilo upitno, ali sad dobro ide. Međutim, puno se toga još uvijek naslanja na ono što je Boban zatekao dolazeći u klub, a što datira još od Mamićeva vremena. Tada je Dinamo postavio klub na visoku razinu, digao Akademiju, prodaju igrača, europski koeficijent… Sad treba pričekati što će donijeti ljeto u Europi, tu će se vidjeti prava vrijednost ovog Dinama. Dinamo je u našoj ligi svijet za sebe, Europa je ta koja pokazuje koja si zapravo razina.
S kim ste u kontaktu od bivših suigrača?
– Čujem se redovito s Kranklom, Feuererom i Gagerom, suigračima iz Rapida. Od naših često sam se čuo s Čečijem Bogdanom, čujem se s Vabecom i Tuckom…
O Cibaliji smo kratko pričali “koliko para, toliko muzike”. U Vinkovce Bručić uglavnom dolazi na veselice. Kaže da ih 99 posto organizira i sponzorira Željko Lamut, nekadašnji igrač Cibalije, a danas nadaleko poznati ugostitelj. Bude na tim veselicama dosta bivših igrača Cibalije, kao i drugih koji dođu iz cijele Hrvatske, ali i Srbije, BiH. U Vinkovcima je svima lijepo…
