Zvonimir Boban i Damir Mišković, čiji odnos nalikuje na sibirske noći, kao i Mario Kovačević i Victor Sanchez, koji se mic po mic pretvaraju u ideološke rivale po temama stranih i domaćih trenera, središnje su figure najave finala Kupa i tako će ostati sve dok lopta ne krene s centra.
Dion Drena Beljo želi zabiti još koji gol i pojačati zbirku trofeja, Toni Fruk oprostiti se od Rijeke s novim peharom jer, koliko je god mahao na pozdrav praćen ovacijama navijača već lani, ovog ljeta bi se transfer definitivno trebao dogoditi, mnogi igrači nisu bogataši ako bi ih se vagalo prema riznici uspjeha te im je utakmica na Opus Areni više od prestiža, ali oni će dobiti svjetla glavnih kamera tek kad se iskažu na travnjaku. Uvertira pripada liderima klubova i kreatorima ekipa. Jak je dojam da je baš njima najviše stalo. Vlasniku i gazdi Miškoviću i predvodniku članskog projekta Bobanu, čelnicima suprotstavljenih vizija te njihovim lučonošama struke.
Kovačević je veliki pobjednik, dominator SHNL-om u kojem je bez milosti likvidirao cjelokupnu konkurenciju u maniri Mao Ce-tunga, Sanchez je po mnogima gubitnik kojem ne gine “omča” kako god u Osijeku završilo. Međutim, finale Kupa može baciti i sjenu i svjetlo, dati potvrdu ako ga osvoji Dinamo, ali i uzdrmati zaključke podigne li pehar Rijeka.
– Nema odluke da će Sanchez biti smijenjen. Priče o tome bile su plod razočaranja zbog loših rezultata kad četiri utakmice nismo pobijedili, ali sad smo dvije dobili. Trofej ne jamči ništa, međutim drugačija je slika s njim ili bez njega. Otkako Damir Mišković vodi klub, uvijek se radi na jednak način: na kraju sezone podvuče se crta i vidi kako dalje – rekao je sportski direktor Darko Raić-Sudar.
Još u siječnju Mišković nam je kazao kako su Europa i osvajanje Kupa prioriteti. Prvo je Španjolac odradio s osminom finala Konferencijske lige te gotovo devet milijuna eura na kontu i poboljšanim koeficijentom koji sada nudi status nositelja u kvalifikacijskim kolima, a trofej bi značio plasman u Europsku ligu i veće izglede da se ponovno zaigra ligaška faza. Ako Sanchez i njega isporuči, bit će to jedna od najboljih sezona u povijesti kluba pa, ukoliko mu nakon toga uruče rješenje o otkazu, moći će ga s ponosom primiti. Za njegovu je biografiju kao nebo i zemlja dokopa li se Rabuzinova sunca ili ne. Radomir Đalović okitio se dvostrukom krunom, sjao je kao pobjednik, a nakon toga trajao kraće od jogurta. No, on protiv sebe nije imao razigran i raspoložen, nego rastrojen Dinamo.
Kovačević je prvak pa, ako doda Kup, zaslužio je da ga nose Osijekom na ramenima poput antičkog junaka, ali bude li morao čestitati Sanchezu, i to kao veliki favorit, gutat će knedle. Vlas mu s glave neće pasti, osim poneke medijske kritike i osvrta kako taj čovjek ima recept za njega jer jedinog nije svladao u 2026. godini, no dobio bi minus koji bi mu kad-tad mogli izvući iz talona. Ako negdje u sljedećoj sezoni zaškripi.
Modri i Bijeli s Kvarnera najbolji su i najuspješniji hrvatski klubovi u proteklom desetljeću i pol, Rijeka je lani imala dvostruku krunu, Dinamo je čvrsto naumio u svoje ruke vratiti sve, već i to je dovoljno da finale bude derbi. A tek sve ostalo… Boban je prošle godine, dva dana nakon totalnog Rijekinog trijumfa, došao na Rujevicu i čestitao svima, očekuje da će Mišković morati učiniti jednako. Iako je najveći Dinamov protivnik Hajduk, rivalstvo je sve veće. Vjerujemo da bi pobjeda nad Rijekom Bobanu značila više nego da je s druge strane Slaven Belupo.
Mišković i on razišli su se na Stjepanu Radeljiću, za kojeg je Dinamu nudio milijun eura, a predsjednik Rijeke ga za taj novac nije dao. Sad ga je maksimirski klub uzeo bez odštete. Ulje je dolila Miškovićeva izjava nakon međusobne utakmice o sramotnom suđenju sa zaključkom: “Dajte Dinamu titulu, ako tako mora biti.” O hladnoći odnosa nešto će kazati i Zvonine riječi s famoznog članskog dana kad se referirao na Miškovića o suđenju: “Znamo što je godinama radio.”
Boban je jedno od najvećih igračkih imena, ali dolaskom u Dinamo kao predsjednik Uprave, a potom predsjednik kluba, novi je i svježih ideja u hrvatskom nogometnom establišmentu, dok je Mišković u njemu godinama, šef kluba i dopredsjednik HNS-a. Suparništvo, ali i jedna razina otklona, pogotovo s Bobanove strane, su očiti. Prva godina nije protekla u idili, iako se ni sukob nakon prilično teških riječi nije rasplamsao. Možda je Osijek i šansa da razbiju ponešto leda. Premda će nam mnogi kazati kako su odnosi klubova zapravo dobri po raznim pitanjima. No, da će pobjeda jednome posebno napuniti srce, to je sigurno. Ne samo zbog trofeja. Treneri i igrači znaju kakvu nose odgovornost, od njih se traži najbolje što imaju za ponuditi.
Hoće li najteže biti Radeljiću? Ne, njemu uopće ne treba biti teško jer nije ni u kakvom sukobu interesa. Kvalifikacije za Ligu prvaka ga ionako čekaju, a kolegama koje godinama predvodi i navijačima za kraj najljepše što može je željeti još jedan trofej. Puno je gore bilo lani Mariju Kovačeviću koji je sa Slavenom Belupom htio prvi pehar, a znao je da to dugoročno najviše šteti njemu jer ne bi imao izravan plasman u Europsku ligu s Dinamom niti ljeto za formiranje ekipe. S time se nosio dostojanstveno, iako je izgubio od Rijeke, pa ne sumnjamo da će i Radeljić.
