Proljetos smo na press konferencijama na Drosini, nakon dvije utakmice upitali ondašnjeg trenera Oriola Rieru zašto Rene Hrvatin jedini ne dobiva priliku igrati. Redali su se porazi, ali slovenskom mladom reprezentativcu klupa je bila vrh uključivosti. Kad smo treći put postavili isto pitanje, osim uobičajenog odgovora da “dobro trenira i još treba napredovati”, bilo je kasnijeg odjeka “zašto novinar stalno pita o statusu Hrvatina?”
U razigranoj mladosti Istre 1961, koju od ljetos vodi sasvim drugačija trenerska i ina osobnost, Javier Cabello, Rene Hrvatin je postao jedan od važnijih aktera sjajnog nogometa koji Zeleno-žuti pružaju. Hrvatin je hitar bočni igrač, iskazuje visoku razinu moći ponavljanja, redovno ima najveći broj pretrčanih kilometara i kontinuirano najvišu količinu sprinterskih dionica.
U ovoj simboličkoj crtici Istrine (U-21) jeseni može se prepoznati ključni razlog zašto ona igra bitno bolje od kvalitativno jače i iskusnije grupe igrača koji su do veljače bili dio Zeleno-žutih, a nemjerljivo bolje od one koja je finiširala sezonu. Glavni faktor je trener! Javier Cabello je trener ‘freak‘. Potpuno posvećen radu, vodi računa o svemu do najsitnijih detalja, drži čvrstu disciplinu, zahtjevan je i, što je posebno važno, dosljedan.
Cabello je brzo razuvjerio skeptike jer je s “omladinskim kadrom”, uvjerljivo najmlađim u ligi i klupskoj (moguće i HNL) povijesti, pokazao kako se može igrati učinkovit i istodobno lijep nogomet. Pritom Cabello iskazuje vrlinu koja mnogima nedostaje, a to je podređenost stručnim postulatima neovisno o okolnim faktorima koji na nju utječu.
Istra je, naime, ovog ljeta promijenila kadrovsku ploču iz nužde. Vlasnici u Vitoriji su ušli u velike nekretninske investicije, pa su bitno ograničili proračun i Istre 1961. Uz to, prodali su važne igrače, a transferom tek pristiglog Šaranića i formalno su popunili budžet za cijelu sezonu do ljeta 2027. godine. Cabello se nije bunio zbog tih poteza jer je on upravo ono što traži od svojih mladih igrača, vojnik kluba.
Kao višegodišnji kadar (i) Alavesa zna u kojem je okruženju, pa je u Istri nastavio sa svojom idejom da rad i red donose uvijek koristi, bez obzira na to koliko je momčad neiskusna. Poklopilo se da je slučajnost (a ne vizija Baska!) seniorske politike dobila predvodnika u takvom treneru, koji je imao velikog iskustva u radu s mladima (Villarreal), rukovođenju kadrom (sportski direktor Elchea) i seniorskim razinama (četiri godine asistent prvog trenera u Alavesu). Sva ta iskustva je iskoristio u radu s Istrinim talentiranim tinejdžerima i mladim potencijalima, a poklopilo se da ih na Drosini sada ima u većem broju nego ikad.
Iznimno je važno da je navijačka javnost gorčinu zbog neambicioznosti Baska pretvorila u ogromnu podršku toj mladosti. To omogućuje manji pritisak treneru i igračima, pa nije čudno da oni, redom, napreduju iz utakmice u utakmicu.
Iako je u Osijeku briljirala ofenzivna talentiranost prije svega Škafar-Žužića, Ahmetija, pa iskusnijeg Frederiksena, zasluga za impresivnu prezentaciju ide kolektivu. Počevši od obrane, gdje su Raul Kumar i Nasraoui, uz doprinos Šepića (jedini kiks nepotrebni prekršaj za gol Osijeka) i Hrvatina, odigrali izvanredno i fokusirano. Kada pojedinci igraju tako uspješno kao momčad onda je definitivno ključan trener! Koji, usput rečeno, niti nakon ove pobjede nije igračima dopustio hladno pivo, nego je kupovinom čokoladnog mlijeka pokazao kako se bolje rekuperirati po putu do Pule. Zanimljivo, niz igrača je slijedilo trenera, pa se nazdravljalo sa istim napitkom.
Ne znamo kako bi se Cabello snalazio sa starijom grupom igrača, ali za ove mlade je “poklon sudbine”…
