No Beljo, no party, stigla je poruka negdje oko ponoći, dok su navijači sumanuto gradom tražili dežurne ljekarne u potrazi za praxitenima.
I doista, pisali smo, bez glavne Dinamove udarne igle nema “vajde”: ovo je četvrta europska utakmica u kojoj sada reprezentativni napadač nije startao, a Dinamo nije zabio – učinak broji tri poraza, bukureštanski remi i gol-razliku 0:9! Otvorilo je to ujedno i pitanje selekcioniranja, jer Dinamo je zimus posudio/prodao Sandra Kulenovića, onda je ljetos – po nama ključno! – olako pustio Mounsefa Bakrara, za (ne samo) Europu otpisao Frana Topića, potpisao s ozlijeđenim “lokosom” Aleksom Stojakovićem, da bi Istri 1961 uplatio 800 tisuća eura za Smaila Prevljaka, koji je, tako ispada, u ključnoj utakmici euro-avanture postao tek treći izbor, kojem se pretpostavilo Arbera Hoxhu. A u redakciji se predugo tražilo kada je Albanac posljednji put u karijeri uopće premješten s lijevog krila na poziciju napadača.
– On je rješenje za nekoliko sezona – reći će u klubu apropos Júniora Brumada, koji stiže na zimu, što možda i stoji, no činjenica je da će i on (prekasno?) stići ravno s terapija.
Brojke su, pritom, neumoljive: Dion Drena Beljo u 59 utakmica za Dinamo ima 47 pogodaka i 12 asistencija, što je brutalna statistika, ali Bukurešt je ujedno i morao uzbuniti alarme jer sasvim je logično očekivati da bi slijedom brojki, Bilićeva poziva, godina, ali i rupe u blagajni vinkovački golgeter na zimu trebao napustiti Dinamo. Radi se, naime, o jedinom (!) igraču koji trenutačno na tržištu vrijedi preko 10 milijuna eura, a ta stavka, plus zimski dolazak napadača Midtyllanda generira logiku budućeg transfera.
Ne ulazeći u kuloarske priče je li Beljo možda i mogao igrati protiv Hapoela, ali je igrao na kartu punog oporavka kako bi na prozivku Vatrenih stigao što spremniji, sve navedeno ima itekako smisla, pogotovo jer se krater od 12 – 15 milijuna eura minusa mora zatvoriti…
No, nakon svega, prvoloptaški bi bilo zaključiti da bi upravo Beljo češnjakom riješio problem izraelskog Vlada Tepeša koji je 90 minuta pio krv dinamovcima po stadionu Giulești. Naime, Bukurešt nije pokazao samo koliko Dinamu nedostaje Beljo, nego i nešto neugodnije: u ovakvom Dinamu čak bi i taj golgeterski gorostas velik dio večeri bio statist.
Brojke su, budimo precizni, prilično brutalne: Dinamo je imao samo 34 posto lopte, sedam udaraca, jedan u okvir, pet udaraca iz šesnaesterca, samo 11 dodira u Hapoelovu kaznenom prostoru, 30 ulazaka u zadnju trećinu prema Hapoelovih 68 i, ujedno, nije stvorio nijednu veliku priliku. Ujedno, zabilježeno je 95 dodavanja Dinama prema zadnjoj trećini, od kojih 67 uspješnih, naspram Hapoelovih 194/146.
A kada je Kovačević nakon 63 minute ipak stavio klasičnu devetku, Prevljak je do kraja imao šest dodira i nijedan udarac. Što je, realno, laboratorijski dokaz problema u kojem možeš promijeniti Hoxhu za napadača, ali ako iza njega ne promijeniš strategiju, promijenio si samo prezime za prezime. A kada tome dodamo i način na koji Beljo zabija golove, povećalo nam zapravo više ni ne treba.
Naime, prošle sezone je Beljo prema analitičkim podacima svih 25 prvenstvenih golova zabio iz kaznenog prostora; prosječno je imao 2,9 udaraca i 1,6 u okvir po utakmici, dakle, nije on običan “tap-in” napadač jer zna spustiti loptu, asistirati i sudjelovati u igri, ali najveća mu vrijednost nastaje kada momčad dovede loptu u zonu u kojoj on može napasti prostor, stopera ili drugu loptu.
U kontekstu otvaranja EL, Beljo bi sasvim sigurno ponudio više od Hoxhe na neprirodnoj poziciji, zadržao bi koju loptu, dobio duel, svojim kretanjem vezao stopere i možda upravo iz jednog “poluproizvoda” napravio ono zbog čega vrijedi više od deset milijuna eura.
Veliki napadači zato i jesu veliki. Ni najbolja devetka, međutim, ne može stalno popravljati ono što momčad iza nje ne proizvodi. Dinamu u Rumunjskoj, naime, nije nedostajala (samo) njegova devetka, već – igra, ideja i smisao. Pogotovo u drugom dijelu, u kojem u jednom duljem razdoblju nije prešla centar. A “Igre” nema u zapisniku, niti je možeš uvesti s klupe u 63. minuti; ona nastaje u pripremi utakmice, organizaciji momčadi, viziji, i načinu na koji ćeš loptu uopće dovesti do čovjeka koji je zadužen za opasnost i golove.
Dinamo, dakle, nije patio samo od manjka kvalitete na poziciji devetke, nego od manjka dubine, brzine protoka lopte, kvalitetnog prvog dodavanja prema naprijed, igrača između linija i situacija jedan na jedan na krilima. Napadi su se prečesto svodili na kruženje ispred postavljenog bloka ili dugu loptu bez nastavka, dok je Hapoel gotovo uvijek imao dovoljno vremena vratiti se, (pre)složiti linije i zatvoriti sredinu. Da su, recimo, lopte letjele kroz peterac, krila probijala bokove, veznjaci pronalazili međuprostore, a Hoxha, Prevljak ili netko treći potom promašivali, dijagnoza bi bila laka: nedostajao je Beljo. Devetka, egzekutor, čovjek koji takve lopte pretvara u golove. Ili netko drugi, sasvim nebitno.
Ali Bukurešt nije ponudio takvu utakmicu. Stoga: no Beljo, no party? Svakako. Ali budimo ipak malo precizniji: bez plavog partyja, Dinamo neće spasiti ni Dion, ni Drena, ni Beljo…
