Ona stara priča o tome kako je mladom perspektivnom nogometašu ozljeda koljena uništila karijeru može prolaziti samo u noćnim klubovima i birtijama. U stvarnosti je, znat će svi koji su proveli i dan u sportu, samo alibi za propuštenu priliku. Živući primjer toga je Marko Žuljević (28), trenutačno nogometaš Karlovca 1919., koji je uz koljeno ozljeđivao ložu, trbušni zid i – kako nam je sam otkrio – ove zime zadobio tumor testisa. Međutim, to ga nije spriječilo da od povratka na koncu veljače utrpa tri komada, što ga zajedno s deset u prvom dijelu sezone čini drugim najboljim strijelcem u 1. NL.
Kako ste zadovoljni sezonom?
– Prezadovoljan sam s obzirom na to kakve sam situacije i turbulencije imao. Iznenadili smo sami sebe, pred kraj polusezone smo pali, pa nam se ozlijedilo 4-5 glavnih igrača. Vidjelo se da ne možemo bez njih. Bili smo pravi, ali nismo imali široku klupu. Uostalom, bez takvih igrača ne ide tako lako, što se vidjelo na rezultatima. Pred kraj sezone smo osigurali ostanak i sada dajemo priliku mladim igračima, a za sljedeću sezonu ćemo vidjeti.
Na početku sezone Karlovac je “žario i palio” te je dugo vremena djelovao kao glavni konkurent za SHNL.
– To je bilo nerealno. Imali smo sedam pobjeda zaredom. Što god smo pucali, zabili smo, sve nas je išlo. Kao što nam je trener pričao, bilo je pitanje vremena kad će stati i što će onda biti. Otkad smo remizirali protiv Opatije (op.a. koncem rujna prošle godine, 8. kolo prvenstva), krenuli smo opadati, a suđenje na toj utakmici bilo je sramotno. Trebalo nam je vremena da stanemo na noge, izgurali smo polusezonu, a u drugoj su bile te ozljede i jednostavno nije išlo. Ne mogu ništa prigovoriti za prvu sezonu Karlovca u 1. NL nakon dugo vremena. Svakako je sve to bilo iznenađenje.
Žuljević je, inače, igrao za juniore Dinama pod vodstvom trenera Marija Cvitanovića, a dio te generacije bila su i renomiranija imena poput Filipa Benkovića, Marijana Čabraje i Ivana Božića. Kakav je bio osjećaj susresti se s Dinamom ove sezone u Kupu?
– Dinamo je druga razina za sve klubove u Hrvatskoj. Osijeku su zabili sedam golova, kao i nama. To su svjetski igrači, svaki igrač ima veću kvalitetu od nas, što se vidjelo na terenu. To je više bila nagrada za igrače koji nikad nisu igrali protiv takvih klubova, da vide na čemu su. Uvijek je draž igrati protiv takvih klubova. Dao sam sve od sebe, ali kaznili su nas u svakom momentu.
Otkako ste usred prošle sezone stigli na Čavlek, u dresu Karlovca postigli ste 24 pogotka. Nešto je jednostavno kliknulo?
– Kako sam završio u Marsoniji, tako sam nastavio u Karlovcu. Sredina i treninzi mi pašu, a za trenera Pamića su mi rekli da neću moći s njim, da je pozitivno lud. Međutim, kliknuli smo, ostavio je velik utjecaj na mene. Uvijek dajem sto posto, što on i očekuje od mene. Četiri gola protiv Marsonije? Znali smo da su slabiji od nas, ali da sam znao da ću zabiti četiri – nisam… Pamić me izvadio na poluvremenu da više ne zabijam, ha-ha. Ali u Marsu bih se uvijek vratio.
Ove sezone nosili ste i kapetansku traku.
– Čast mi je, kod trenera Pamića sigurno je teško dobiti traku. To valjda znači da sam na njega ostavio dobar trag kao čovjek. Mladim igračima zna biti teško, ali on nikako nije loš čovjek. Meni nije bio problem izdržati pritisak i viku, kako on emotivno shvaća neke stvari, ali znam da ne misli ništa loše.
Do kraja sezone ste na posudbi u Karlovcu, a ugovor sa Slavenom Belupom vam ističe na kraju sezone. Kakvi su planovi po isteku ugovora?
– Od 1. srpnja sam slobodan igrač. Koliko znam, Karlovac ima želju da ostanem, s njima ću prvo razgovarati. Imam ponuda izvana, ali hoće li me zadovoljiti, vidjet ću pred kraj sezone. Neću ići za bilo što, radije ću ostati u Karlovcu. Ali imam želju upoznati nešto novo.
U intervjuu za SN, dok ste nosili dres Jaruna, rekli ste da ste uvjereni kako ćete se kad-tad vratiti u SHNL.
– I dalje vjerujem. Hoću li odlučiti ostati u Karlovcu ili vratiti se u SHNL ili otići van, još ne znam. Razočarao sam se malo u nogomet u nekim klubovima, zato imam malu želju otići van. Ako bude dobra ponuda u SHNL-u, da ću dobiti pravu šansu, razmislio bih.
Dojam je da ste svugdje trpali, osim u dresu Jaruna. Što je falilo tamo?
– Nije kliknulo puno toga. Ne volim nikad pričati loše stvari, ali nisam doživio lijepe trenutke mimo igrača. Uprava i trener su me razočarali. Mjesec dana su me molili da ostanem. Onda mi je pukla fascija, izgubio sam mjesec dana sezone tu. Vratio sam se, odigrao 2-3 utakmice i odjednom sam poslan dva mjeseca na tribine. I dalje ne znam zašto. To mi se nije nikad dogodilo u karijeri. Sigurno najgore moje iskustvo u karijeri bilo je u Jarunu. Imao sam ponudu od Šibenika koju sam odbio, uostalom i cura mi je bila tu, pa sam ostao. Nikad mi se nitko nije obratio i objasnio zašto sam bio na tribinama.
U karijeri ste često apostrofirali Zorana Zekića kao osobu koja vam je donekle spasila karijeru? Doveo vas je u Slaven Belupo…
– Ne znam kako bih do SHNL-a da nije bilo njega. Puno sam pokazao u nekim klubovima, a i nisam imao menadžera, sve sam sam dogovarao. Zekić me zvao na pripreme u Velikoj, stupili smo u kontakt i tražio je da dođem, da me se vidi. Nisam htio. Čak je bio i vulgaran, da pokupim stvari i dođem tamo. Svi znamo što je proba. Dolaziš na probe s 20-30 igrača, moraš biti Messi da ostaneš ili imati nekoga sa strane. Međutim, Zekić je nešto vidio. Na prvoj utakmici sam zabio dva gola u poluvremenu i to je bilo to. U jednom poluvremenu sam potpisao ugovor.
Zdravlje vas nije mazilo. Jednom ste rekli da su vam ozljede uništile karijeru?
– Ozljede su me uništavale iz sezone u sezonu. U Marsoniji mi se prvi put dogodilo da sam bio zdrav i prošao pripreme, to se uvelike nastavilo i u Karlovcu. Nešto ima i do trenera, kako te štedi i kako brine o tebi. U Karlovcu nisam bio ozlijeđen, osim situacije u prvom mjesecu, to je skroz druga priča. Ne znam ni sam koliko sam se puta vraćao.
Stalne ozljede moraju udarati na psihu?
– Prve 2-3 ozljede su mi pale baš teško, onda sam naviknuo na to. Kad mi je bilo najteže, kad sam se dvoumio hoću li odustati, rekao sam si da idem sto posto. U glavi sam jak što se tiče ozljeda. Znam da ću se rehabilitirati i vratiti – kazao je Žuljević pa se prisjetio primjera Antona Matkovića, s kojim je dijelio svlačionicu u Marsoniji:
– Drugi put mu je otišlo koljeno. Prošao sam tu rehabilitaciju. Tu moraš biti jak. Na svakoga ozljeda utječe drugačije, a i tijelo drugačije prihvaća stvari. Kad 6-7 mjeseci moraš biti na rehabilitaciji, pa se vratiš, a prvih mjesec dana osjećaj je kao da nikad nisi igrao nogomet. Za Matkovića znam da je jak u glavi, igrali smo zajedno u Marsoniji, tada se talent vidio. Ako se vrati, a siguran sam da hoće, talent je velik.
Godinu ste, kao što ste napomenuli, započeli teškim trenutkom.
– Bio sam na odmoru u Dubaiju. Vratio sam se u prosincu, u siječnju sam imao pregled. Jedan, pa drugi, nešto nije bilo dobro. U tjedan dana dijagnosticirali su mi zloćudni tumor. Za dva tjedna sam hitno operiran, to su mi bila najteža dva mjeseca u životu. Ozljede koljena i zgloba prošao bih još pet puta u životu da ovo nisam morao. Sam Bog mi je pomogao. Veliki sam vjernik, molio sam mu se svaki dan, kako i prije tako i sada. Samo mi je on pomogao da imam dobre nalaze. Da ne moram imati dodatne terapije. Sada sam zdrav, a praćenje imam svaka 3-4 mjeseca. Nalazi su mi zasad odlični. Drugu polusezonu igram skroz nespreman, sretan sam da sam imao ljude pored sebe kao što su bili u Karlovcu, kao i obitelj, curu. Oni su bili uz mene 24 sata dnevno. Tada sam saznao što znači pasti u glavi. Teško mi je bilo pričati o tome. Prvi put sada nekome objašnjavam. Pamić je sve razumio, kao i klub, vratio sam se treće kolo, četvrto sam već ušao igrati. Ljudi stalno paze na mene, presretan sam u Karlovcu. Trenutačno ne mogu zamisliti da promijenim klub. Najsretniji sam što sam zdrav. To ne bih poželio ni najgorem neprijatelju.
