Tri tjedna. Toliko je Mario Kovačević imao vremena da posloži ili presloži kockice, pronađe odgovore na sve glasnija pitanja oko Maksimira i izvuče Dinamo iz krize koja je nagrizala i dojam i rezultate. Pauza je došla kao naručena, a Poljud, zapravo, usred svega kao idealno mjesto za preokret.
Kovačević je, pritom, u Split stigao sa snažnim kapitalom: u četiri dosadašnja derbija s Hajdukom nije znao za poraz, triput je slavio, jednom remizirao. Međutim, ovaj je derbi bio drukčiji. Nije se radilo samo o bodovima ili nastavku niza, nego o ispitu njegova autoriteta i sposobnosti da nakon tri tjedna pripreme ponudi bolji Dinamo.
– Istina, upali smo u krizu nakon Vikinga – priznao je Dinamov trener prije puta u Split, iako je – opet! – u intervjuu za tportal govorio o tome da ga se podcjenjuje jer nema ime, značaj, pa čak ni odgovarajuću putovnicu. Legitimno, ali samo ako se isporuči na terenu.
Kako god, Kovačević je odlučio iznenaditi, i to prilično odvažno: na desnom beku osvanuo je Paul Tabinas, premda su se logičnijim rješenjima činili Moris Valinčić i Niko Galešić, u sredini je mjesto suspendiranog Josipa Mišića logično preuzeo Kiril Kravcov, uz Mihu Zajca i Lukasa Kačavendu. Uglavnom, imao je vremena, plan i vjeru da će iznenaditi Hajduk, no jedno je iznenaditi suparnika sastavom, a sasvim drugo onime što taj sastav ponudi na travnjaku…
A onda je Kovačevićeva ideja na Poljudu postala – ništavna. Poštujemo i ideju, i viziju, i kontinuitet, napokon i hrabrost, ali Dinamo, ovaj Dinamo to nije branio igrom. Pogotovo nakon izjednačujućeg gola, što je još jedna konstanta koja traje. Tabinas je, pritom, ključni detalj: kada smo u Maksimiru pitali zašto su ga doveli, dobili smo izlaganje o njegovoj brzini koja je, valjda, na Poljudu trebala odgovoriti opasnosti koju sije Marin Šotiček. Kojeg se, ujedno, moglo dovesti, ali nije.
I možda baš u tom detalju leži cijeli ključ derbija, a možda i ne samo njega: Dinamo je propustio Šotičeka, doveo Tabinasa, a onda ih je “upario” na Poljudu. Bivši “lokos”, pak, bio je nerješiva zagonetka, a trener je svoju početnu ideju već u 62. minuti povukao, uvevši Niku Galešića. Naravno, ne može se sve objasniti jednim bekom. Dion Drena Beljo je još jednom pogodio, ovaj put glavom nakon Vinlöfova ubačaja, a akciju je započeo upravo Mišićev ruski “dubler”.
Međutim, Dinamo je prednost prosuo već tri minute poslije, autogolom Scotta McKenne, i nikada nije uspostavio kontrolu kakvu se od njega očekuje. Kravcov je pokazao da može sudjelovati u akciji za pogodak, ali zamijeniti Mišićevu ulogu u organizaciji igre nešto je sasvim drugo. Ni ostatak veznog reda nije ponudio odgovor. A ni pauza nije donijela prepoznatljivu igru. Dapače, donijela je poraz kojeg se jedino željelo izbjeći, no nije.
Sve što slijedi nije definitivno: do kraja sezone previše je dionica i Modri imaju priliku ispraviti svoj put, apsolutno, no za razliku od lani, kada se kriza lomila i zbog nove momčadi, ova je definirana, ali sada već nije dojam već konstanta – nema jasnog vodstva, nema igre, nema rezultata, uz sezonu koja se tek treba rasprostrti.
No, umjesto podizanja cjelokupne vrijednosti, vizije koju zagovara i Zvonimir Boban kao temelj plave ideje, čak i nakon pauze, preispitivanja, nove prilike, erozija nije zaustavljena. Ona se nastavlja. I to nije impresija. To su činjenice, utisnute baš u onu posljednji pokušaj, onu posljednju stativu…
