Energija. To je morala biti prva stvar koja vam pada na pamet kada sjednete u Maksimir i shvatite da roditelji s djecom snažnije napadaju maksimirske perivoje nego dinamovci – Slaven Belupo. A činilo se da i roditelji imaju jasnije ideje kako ukrotiti klince i stvoriti si barem kratkoročni komfor u odnosu na maksimirsku viziju pobjede, kojom odlaze na “plus 13” i potvrđuju šampionski raskorak u odnosu na konkurenciju…
U odnosu na poljudski start, dakle, bilo je jasno, po tko zna koji put u povijesti, da je Dinamo u utakmicu ušao s principom – lako ćemo. Istina, opet se vidjelo koliko Modrima nedostaje Josip Mišić, kao instrumentalni dio veze; kada se društvo malo pogubi ili poleti, Mišić je tu da stvar smiri. Soldo je ovog proljeća imao odličnih sekvenci; od igrača koji je praktički još jesenas otpisan snagom karaktera, volje i igrama poručio je da se neće tako olako odreći svoga sna i plavog dresa, no u plavom društvu jasno je zašto je u rekonstrukciji Boban inzistirao isključivo na jednom ostanku – Mišićevu…
Kako god, po navici se moglo nazrijeti da društvo iz Koprivnice u štucnama čuva apaurin za Plave. I da ga je spremno iskoristiti. I Grgić je stigao po nalogu Gregurine “pacijentu” uručiti terapiju. Da, do 64. minute večer nije izgledala obećavajuće za Dinamo. Gosti su poveli i dugo držali utakmicu u zoni nervoze, tamo gdje favorit počinje sumnjati u vlastitu večer. Dinamo je imao posjed, imao je inicijativu, ali nije imao ono najvažnije – akciju, ubitačnost, gol.
A onda je Beljo uz nekoliko kvalitetnih Kovačevićevih odluka, suigračkih minijatura i ukupne želje stadiona odlučio da je – dosta.
Prvo penal za izjednačenje, hladno. Zatim pogodak iz igre, u trenutku kada se utakmica već lomila. I na kraju treći, onaj koji je večer pretvorio u predstavu. Tri gola u sedamnaest minuta. Prvi hat-trick njegove profesionalne karijere. I možda još važnije – demonstracija. I dojam da postaje nešto više od egzekutora, čini se da mijenja cijelu atmosferu. OK, priču je kuhao Stojković, opet je radio i Vidović, ali Beljo je Dinamovoj osnovnoj logici dao oštricu: tempo je postajao brži, prostor širi, a obrana Slavena odjednom je izgledala kao konstrukcija koja se raspada pod vlastitom težinom.
Takve večeri otkrivaju pravu vrijednost “devetke”. Statistika će zabilježiti hat-trick između 64. i 81. minute, ali stvarna priča je drukčija: to je bila demonstracija instinkta, osjećaja za prostor, za sekundu, za pogrešku obrane, instinkta koji se ne trenira, nego nosi u sebi. Kada momčad pati, onda priče o sustavima, taktici i modelima mogu postati zamorne i nebitne. Tada morate imati “faktor x”, “matchwinnera”. U Maksimiru je ove večeri taj čovjek bio Beljo. A kada napadač u sedamnaest minuta napiše vlastitu priču utakmice, onda rezultat – 4:2 – postaje tek fusnota. Ono što ostaje jest dojam da je Dinamo dobio tri boda, ali i nešto još važnije: centarfora koji sada u kontinuitetu pokazuje kako priča izgleda kada je napadač preuzme u svoje ruke…
