Odlazak Gonzala Villara na posudbu u Elche otvorio je temu o uspješnosti desetorice Dinamovih najskupljih akvizicija. Villar je, podsjetimo, ljetos došao u Maksimir za odštetu od golemih tri milijuna eura (bio je u prvom platnom razredu – 750.000 eura neto plus bonusi), počeo je kao starter, no ubrzo je „izletio” iz udarne postave i minutažu je jesenas dobivao „na kapaljku”. A kad je i dobio priliku za igru, nikad nije pokazao da u njemu čuči potreban potencijal te da je trener Mario Kovačević prema njemu nepravedan.
No, Villar je u jednom medijskom istupu početkom studenoga iskazao nezadovoljstvo minutažom, na što je reagirao i Zvonimir Boban, rekavši da se “Villar ponaša kao uvrijeđena frajlica”…
I tada je, početkom studenoga, bilo jasno da za Villara nema budućnosti u Maksimiru, posebno stoga jer je baš Boban inzistirao na njegovu dolasku, a na kraju je i ponašanjem, ne samo igrački, razočarao Dinamova šefa. Uglavnom, za Villarom nitko neće suzu pustiti, pamtit će ga se kao jedan od najvećih Dinamovih promašaja kad je riječ o ulaznim transferima, nije opravdao dolazak ni uloženi novac, njegove su igre bile znatno ispod očekivanja i bio je daleko od statusa željenog pojačanja.
Najskuplja Dinamova kupovina bio je Marko Rog, koji je u rujnu 2015. došao iz Splita za čak pet milijuna eura. Međutim, odličnim je igrama potvrdio vrijednost i samo godinu kasnije, nakon ulaska Plavih u Ligu prvaka, Rog je prodan Napoliju za gotovo trostruko veći iznos, odšteta je bila oko 14 milijuna eura. Isplatilo se, eto, uložiti veliki novac u Roga, koji se u Dinamo vratio u prosincu 2024. na posudbu iz Cagliarija, ali u tom svom drugom mandatu, opterećen ozljedama, nije pružio ono što se očekivalo.
Boško Šutalo u siječnju 2022. godine došao je u Dinamo iz Atalante za četiri milijuna eura. Zaliječio je ozljedu i dobro je ušao u sezonu 2022./23., ali onda se ozlijedio u Šibeniku, slomio je nogu i izgubio je cijelu sezonu. Nakon što se oporavio, sljedeće je sezone odigrao 19 utakmica u svim natjecanjima, ali nikako nije uspio dohvatiti željenu formu i Dinamo ga je na kraju, bez odštete, pustio u belgijski Standard, koji ga je, pak, ljetos proslijedio na posudbu u poljsku Cracoviju. Šutalo je, eto, također bio jedan od Dinamovih transfernih promašaja.
Dion Drena Beljo došao je u Maksimir ljetos iz Augsburga, za njega je plaćena odšteta od četiri milijuna eura, ali postoje i neki bonusi koji bi, ostvare li se, mogli Belju pogurnuti na pijedestal najskuplje dovedenih igrača. Jesen je Beljo odigrao promjenjivo, u drugi dio sezone ušao je zgodicima FCSB-u i Osijeku, proljetne će utakmice pokazati hoće li Beljo svojim igrama i golovima opravdati uloženi novac.
U siječnju prošle godine Niko Galešić se preselio iz Rijeke u Dinamo za odštetu od tri milijuna eura. Dočekan je kao veliko stopersko pojačanje, međutim dosadašnjim igrama nije opravdao taj epitet. Strahovito je oscilirao, odigrao je dobre utakmice (u Splitu protiv Hajduka i jako dobro), ali bilo je i loših izdanja, pa su Dinamovi kibici znali reći „opet smo kupili pogrešnog stopera”, aludirajući da je zapravo Radeljić trebao iz Rijeke doći u Dinamo.
Jesenas se nije naigrao kod trenera Marija Kovačevića, no bio je u sastavu na startu drugoga dijela sezone, ali ne na svojoj prirodnoj poziciji, nego je pokrio mjesto desnoga braniča. Pokazao je na tri odigrane utakmice više napadačkih nego obrambenih sklonosti. Zasad Galešić nije opravdao epitet pojačanja.
Iz Rijeke je, također za tri milijuna eura, prije pet godina u Maksimir došao i vratar Ivan Nevistić. No, bio je još pola sezone ostavljen na Rujevici, a po dolasku u Zagreb proslijeđen je na Kajzericu na posudbu, pa je jednu sezonu proveo u Lokomotivi kako ne bi „gubio vrijeme” uz nedodirljivog Dominika Livakovića.
Odlaskom Livakovića u Tursku, Nevistić se sa Zagorcem borio za plavu „jedinicu” i postao je prvi vratar Plavih. Sve do ove jeseni, kad ga je trener Mario Kovačević maknuo s vrata i dao povjerenje Filipoviću. Oscilacije su neprijeporno pratile Nevistićeve nastupe, pretprošloga je proljeća bio među najzaslužnijima za osvajanje naslova, ali nije zadržao tu visoku razinu forme. Međutim, nije zaslužio ni da ga se apostrofira kao jednoga od najvećih krivaca za jesenske posrtaje (micanje s vrata, gubitak statusa dokapetana…), iako nije briljirao, nije napravio neku kardinalnu pogrešku koja je skupo stajala Plave. No, za Nevistića milosti nije bilo, a povratkom Livakovića maksimirska mu je budućnost prilično maglovita i neće biti iznenađenje ode li već do kraja ovoga prijelaznog roka…
Robert Ljubičić prije tri godine došao je za tri milijuna eura iz bečkog Rapida, najavljivan kao zadnji vezni igrač, ali u Dinamu nije mogao izboriti mjesto u veznom redu. Preskupo plaćeni nogometaš ipak je odigrao niz utakmica u plavom dresu, ali na uvijek deficitarnoj poziciji lijevoga braniča, na koju ga je instalirao trener Ante Čačić. Odigrao je Ljubičić solidno kao priučeni bočni branič, ali nije ostavio dublji trag. I kad je grčki AEK pokazao zanimanje za njega, u Maksimiru su Ljubičiću odmah „podignuli rampu” i pustili su ga u Atenu. Zadovoljstvo takvim raspletom bilo je obostrano (Ljubičić je, baš kao i brat mu Dejan, bio nezadovoljan u Dinamu), posebno stoga jer je maksimirsku blagajnu „pomazilo” četiri milijuna eura na ime odštete.
I za Luku Stojkovića Dinamo je u ljeto 2023. godine „iskeširao” tri milijuna eura Lokomotivi. Iako je zbog teške ozljede koljena izgubio prvu maksimirsku sezonu, nije gubio samopouzdanje i vratio se na najbolji način. Nakon odlaska Baturine i Sučića u Italiju za golemi novac, smatralo se da će Stojković biti novi klupski projekt od deset i više milijuna eura, ali u klubu nisu tako razmišljali…
Pa je od ljeta do danas Stojković stalno bio negdje između, sumnjalo se u njegovu nadarenost i definitivno ove sezone nije iskazao svoj nemali potencijal. Je li „žrtva sustava” (pa mijenjajte sustav imate li takvoga igrača nepredvidivoga poteza!) ili tko zna čega drugoga, nedavno je bio na korak od odlaska. No, nije želio otići, vjeruje da će ipak u klubu za kojeg oduvijek navija zablistati svom snagom neograničenog i nesvakidašnjeg talenta. Nadajmo se da će tako i biti te da neće postati promašaj, nego jedna od najboljih akvizicija maksimirskog kluba. Ali, ne ovisi samo o Stojkoviću…
Transfer Luke Ivanušeca iz Lokomotive u Dinamo u ljeto 2019. godine također je bio „težak” tri milijuna eura. Iako je također imao oscilacija u Maksimiru, pokazao je da je bio pojačanje za Plave, izborio je i reprezentativni dres, a prije dvije i pol godine prodan je u nizozemski Feyenoord za nešto manje od osam milijuna eura, iako su u Dinamu maštali o dvoznamenkastoj odšteti. No, i ovako je isplatio dolazni transfer i ostavio je trag u Dinamu, a nakon trnovitih rotterdamskih dana, sad je na posudbi u grčkom PAOK-u.
Petar Bočkaj prije četiri godine za 2,7 milijuna eura iz Osijeka prešao je u Dinamo. U Osijeku je bio među najboljim igračima, sve do nepromišljenog, skandaloznog incidenta na benzinskoj postaji. I tada je počeo Bočkajev sunovrat, u Dinamu se nije naigrao (samo 47 utakmica), bio je na posudbi u Pafosu, po povratku u Maksimir pogurnut je u drugi plan. Bočkaj je bio jedan od promašaja Plavih i ljetos je raskinuo ugovor te bez odštete otišao u Varaždin, u kojem je ove sezone odigrao samo osam utakmica; ozljede i nespremnost udaljile su ga od travnjaka…
