Kada smo Diona Drenu Belju prije dva mjeseca u razgovoru podsjetili da je Eduardo isporučio 47 pogodaka u jednoj sezoni za Dinamo, “plavi devet” je tada bio na “okruglih” 20 u tekućoj sezoni, pa je ubojitu Duduovu seriju opisao samo jednom riječju – nestvarno.
Sedam dana poslije ovoga razgovora, Beljo je potpisao prvi hat-trick u karijeri. Sedam dana kasnije, još jedan. Do sredine svibnja izbrojao je 37 lopti u suparničkoj mreži, čime je izjednačio sezonu Igora Cvitanovića (1993./94.), dok su ispred njega po efikasnosti u jednoj sezoni za maksimirski klub ostala samo dvojica: Goran Vlaović s 42 (1993./94.) i taj, “nestvarni” Eduardo s 47 (2006./07.). Topnika iz Vinkovaca smo i tada, naravno, morali podsjetiti na nacionalni dres u koji ga mediji redovito sele, ali ponudio je diplomatski odgovor:
– To je stvar koja bi upotpunila sezonu i zaokružila. Bio bih izuzetno sretan, ali želim to zaslužiti, dati sve od sebe za to.
Isti je čovjek, pak, na ovo pitanje odgovarao “x” puta od početka brutalne golgeterske serije u ožujku, a najnoviji odgovor dao je u najavi finala protiv Rijeke:
– Puno puta sam odgovarao na to pitanje u zadnjih mjesec ili dva, ništa se nije promijenilo u mom mišljenju, stojim iza svega što sam rekao.
Iako je ova tema, primijetili ste, ovoga proljeća udarna u medijima, u srijedu se na Opus Areni dogodio sitan “twist” u šuškanjima oko Belje i reprezentacije. Naime, u Osijeku ga je iz trećeg reda svečane lože motrio i Zlatko Dalić, koji ove sezone nije često bio gost na Dinamovim utakmicama. Štoviše, izborniku je ovo možda bila i prva Dinamova predstava uživo u tekućoj sezoni. Trener s dvije medalje s Mundijala sjedio je točno ispred Zvonimira Bobana, a ta su dva imena prethodnih mjeseci nerijetko spominjana u kontekstu oko Diona Drene Belje. Kod Bobana se, prvo, propitivala odluka o najskupljoj investiciji u klupskoj povijesti, koja se pokazala kao prvoklasan ubod, dok se kod Dalića i dalje nerijetko propituje odluka da Belju ne uvrsti na popis reprezentacije.
Mario Kovačević, ali i Víctor Sánchez, uoči utakmice i nakon nje suočili su se s pitanjima novinara o Belji i “vatrenima”, a treneri su u odgovorima pronašli zajednički jezik i konstatirali da izbornik ima “slatke brige”. Španjolski trener se, nadalje, referirao na Beljinu igru u finalu i podvukao da “iako nije zabio, bio je konstantno opasan za njegovu obranu”. Što je, dakle, Zlatko Dalić točno vidio od Belje u borbi za Rabuzinovo sunce?
Prvenstveno, bravuru u 57. minuti, kada je zalijepio loptu za lijevu nogu dok je na leđima imao Stjepana Radeljića, kojega je nadmudrio i odložio asistenciju za drugi pogodak Luke Stojkovića. Na putu prema podebljanju statistike stajao mu je Martin Zlomislić, koji je pročitao njegove pokušaje i prilike koje sve rjeđe promašuje, ali njegova uloga u Dinamovoj igri nezanemariva je. Ovu je tezu najčvršće potvrdio u derbiju protiv Hajduka na Poljudu, kada nije zabio, ali je odrađivao sav ostali posao za momčad. Sánchezova izjava nakon finala, pritom, drži vodu u potpunosti jer je Beljo odvlačio njegove braniče, primao lopte i ostavljao ih suigračima, pa i asistirao, čime se ekspresno širi njegov igrački profil i postaje puno više od samog egzekutora, kojega se dosad isključivo na temelju brojki selilo u reprezentaciju.
U primanju lopte – koje je usavršavao na malonogometnim terenima kao tinejdžer u dresu vinkovačke Aurelije – bio je dašak Šukera, ali i Petkovića, koji su zabijali povijesne pogotke za reprezentaciju na svjetskim smotrama. Prvoga dana lipnja, kada će izbornici objavljivati konačne popise za Svjetsko prvenstvo, i ova će “sapunica” stići svome kraju, s Beljom na popisu za Svjetsko prvenstvo ili bez njega.
Je li izbornik već definirao krajnji popis ili će, ipak, do posljednje sekunde vagati napadačke opcije za novi napad na svjetsku medalju? Brige su, zaista, slatke, a i Beljina sezona je – poput Duduove – “nestvarna”.
