Alen Peternac, 54-godišnji trener Rudeša, u subotu je u Velikoj Gorici stavio potpis na svoj najkvalitetniji stručni rad u karijeri. Kakva je bila noć nakon velike 1:0 pobjede njegove momčadi protiv prvaka Hrvatske?
– Noć je bila kao i utakmica, burna. Svi smo zajedno proslavili nakon dvoboja, klub, uprava, igrači i stožer, a radu se vraćamo treningom u ponedjeljak popodne – referira Peternac.
Zagrepčanin koji je pobijedio Dinamo, možda je broj čestitara zbog te činjenice u subotu bio manji?
– Nije, veći je nego ikad. Stvarno sam dobio ogroman broj čestitki, a na pola poruka još nisam ni stigao odgovoriti.
Peternac je vjerojatno ušao u povijest HNL-a u jednoj kategoriji. Ostvario je pobjedu s momčadi čijih je udarnih 11 prema Transfermarktu zajedno vrijedilo tek 2,3 milijuna eura, što je 24 puta manje od Dinamovih 55 milijuna. Takva se razlika ne pamti…
– Kad sam bio u Dinamu i kad smo pobijedili Tottenham, također je razlika bila ogromna u korist Londončana. Jose Mourinho nam je tada došao u svlačionicu i rekao “Igrate kao jedna velika obitelj i svaka vam čast na tome, zato ste i pobijedili”. To je upravo i ovdje slučaj. U Rudešu svi stvarno živimo jedan za drugog i velika smo obitelj. Da, upravo je to glavni sastojak tog našeg uspješnog recepta.
Dinamo je njegov klub, a sreću nakon subotnje pobjede nakon posljednjeg sučevog zvižduka nije ni pokušao sakriti.
– Njegov član bio sam od desete godine, prošao cijelu omladinsku školu, od pionira, kadeta, juniora. Igrao sam za seniorsku momčad, kao trener radio u Dinamu II, u prvoj momčadi bio u stožeru čak petorice trenera, a i samostalno vodio dvije utakmice protiv Istre 1961 i Wolfsbergera. Tako da sam u Maksimiru stvarno prošao sve što se može. Od rođenja je to moj klub i normalno da je posebna emocija igrati protiv njega, ali sad sam trener Rudeša i normalno da mi je drago da smo uspjeli ostvariti ovu veliku pobjedu. Na nama je da radimo i idemo još jače kako bi HNL ove godine bio zanimljiviji. Da ne bude kao prije dvije godine kad se praktički od starta znalo tko će ispasti. Drago mi je prvenstveno zbog nas što smo demantirali sve one koji su nas otpisali i prije početka prvenstva. Zanimljivo je dolje, zanimljivo je i u vrhu ljestvice, tako da je HNL ove sezone stvarno uzbudljivo pratiti.
Tijekom nedjeljnog jutra s raznih smo strana bombardirani Peternacovom izjavom “pokazali smo da smo gazde u Zagrebu”.
– U subotu je Rudeš stvarno bio glavni. Seniori su pobijedili Dinamo, juniori su pobijedili Dinamo, a kadeti su remizirali s njime.
Kako to objasniti? Kako je moguće da se jedan manji klub tako uspješno nosi s tom moćnom mašinerijom na više razina?
– Na naplatu je došao posao koji godinama rade naš predsjednik Josip Šimunić i direktor Stipe Čondrić. Osim što su Rudeš opet uveli u elitni seniorski rang, ozbiljan se posao radi i u Rudešovoj akademiji. Nije ništa od toga došlo preko noći, iza svega stoji mukotrpni rad za koji su Šimunić i Čondrić najzaslužniji.
Koji je bio ključ pobjede u utakmici koju je golom u 30. minuti donio Junior Fernandes, 38-godišnji bivši igrač Dinama?
– Vjerujem u svoju momčad i želim u njih ugraditi to samopouzdanje. Najbitnije je da igrači imaju povjerenje u sebe, taj ego, gard pobjednika. Najteže je to usaditi u njih, ali kad se uspije, sve se mijenja. Momčad tada na potpuno drugačiji način izlazi na teren i potpuno drugačije igra. S gardom. Od ponedjeljka sam igračima pričao da nema nikakvog straha od Dinama, da možemo odigrati dobru utakmicu, a time i ostvariti pozitivan rezultat. Znao sam da će biti teško, normalno, Dinamo je Dinamo, ali dobro smo se pripremili.
Kako?
– Taktički smo stvarno dobro odigrali. Znali smo da će Dinamo izdominirati u prvih 10-15 minuta i poslije sam od igrača tražio da idemo po gol, okomitim pasovima prema naprijed. Da idemo po pobjedu. Tako je bilo, zabili smo, imali u prvom poluvremenu 4-5 šansi. Sve ono što smo postavili pred dečke, oni su i odradili, taktički smo bili pravi. Drugo poluvrijeme bilo je drugačije, što je posve normalno. Kao što sam rekao i nakon utakmice, bio sam u Dinamu i znam kako je to kad Dinamo gubi. Stisnuli su nas, imali smo problema i patili, čak ni s igračem više nismo previše izlazili prema naprijed. Dinamo je kvalitetna momčad koja te sabije u tvojih 16 metara, nije to ništa neobično, no mi smo ostali čvrsti. Stali smo plitko, to je bio primarni zadatak koji sam tražio od svojih igrača. Da dinamovci nemaju prostora, da se ne razmašu, da im ne dozvolimo da nam probleme stvaraju individualnim akcijama. To smo spriječili, a zaustavili smo i Diona Drenu Belju, koji zabija u skoro svakoj utakmici, no nama nije. Kad pogledam utakmicu u kompletu, ono što smo mi kao stožer tražili, to su igrači i ispunili. Naravno, nije to jedino što ti je potrebno za pobjedu protiv Dinama. Za to moraš iskoristiti svoje šanse, a da Dinamo ne iskoristi svoje stopostotne, da imaš dobar dan svog vratara, što je Lovre Rogić i imao… Sve se posložilo i zaslužili smo pobijediti.
Protiv Dinama je bila to još jedna predstava u stilu onih kakve je Rudeš prikazivao proteklih tjedana. Velika doza agresivnosti, disciplina na zavidnom nivou, a pritom i stalno gledanje prema suparničkim vratima. Nisu Rudešani nekakvi bunkeraši, što i subotnje brojke jasno otkrivaju. Trinaest udaraca prema vratima, sedam izvedenih kornera…
– O načinu na koji igramo dosta govori i broj golova koje smo zabili, 15, kao i trećeplasirani Varaždin prije nedjeljnog odlaska u Rijeku. Od prvog kola tražio sam od svojih igrača da gledaju prema naprijed. Ne želim s Rudešom igrati zatvoreni nogomet. Želim da budemo čvrsti, agresivni, plitki, ali mi napadačke akcije završavamo s dosta igrača u suparničkih 16 metara. Tražim tu okomitost i zaista igramo brzo prema naprijed. Drago mi je da to naše “napadačko razmišljanje” donosi plodove.
Peternac je kao trener uveo Rudeš u elitu, prošao puno toga i u igračkoj karijeri, zabijao golove u Španjolskoj Realu, Barceloni, Atleticu… Ova subotnja pobjeda nad Dinamom je najdraža u karijeri?
– Trenerska je svakako najveća, skinuti skalp Dinamu i to u ovom trenutku kad smo tek ušli u ligu i još se tražimo. Cijelo ovo razdoblje je baš uspješno. U zadnjih pet kola dobili smo i Goricu i Osijek, remizirali sa Slavenom Belupom, a poraz upisali tek u onom neobičnom dvoboju s Rijekom. Vjerovao sam u ovu momčad, ako se sjećate, od prvog dana i uvijek to javno govorio. Vjerujem, jer je birana prema karakteru igrača. Trebalo nam je i vremena da se uhodamo, da se uklope svi ti igrači koji su došli i da se stvori to zajedništvo kako bismo bili ovakvi kakvi smo sad. Velike zasluge idu mojim igračima i zadržimo li tu energiju i zajedništvo koje nas krasi, bit ćemo još jači.
Bio je 14. kolovoza, a Dinamo je u Maksimiru svladao Rudeš s 4:0. Glatko, rutinski, ali Peternac je tada kazao:
– Trebamo nastaviti raditi i imamo prostora za poboljšanje. Uspjet ćemo, poboljšati se i biti dosta bolji.
Iskreno, nismo mu vjerovali. Tri kola, tri poraza, gol-razlika 2:12 bio je Rudešov skor tada i većina pratitelja HNL-a bila je uvjerena da će se dečki sa zapada Zagreba ekspresno vratiti od tamo otkud su došli, među drugoligaše. No Peternac je vjerovao i tu je vjeru uspio prenijeti na svoje igrače. Jasno, promijenilo se dosta toga u ta dva mjeseca.
– Igrači su stalno dolazili do zadnjeg dana prijelaznog roka pa i kasnije, neki koji su došli nisu bili spremni, pa ozljede… I onda je u drugoj polovici rujna došla ona pauza od tri tjedna, koja je meni došla fenomenalno. To su bile naše prave pripreme, jer mislim je s onih ljetnih između dvije sezone sada u našoj momčadi tek sedam igrača. Dok su ostali klubovi dali dosta slobodnih dana igračima, ja sam sa svojima odradio mini-pripreme na kojima sam nas htio ujediniti. Zajedno smo živjeli, radili i zbližili se, napravili klik koji je nedostajao. Tako smo došli do tog zajedništva koje nas i danas krasi i to je bio potez koji nas je dodatno digao. Vjeru sam imao i ranije jer sam vidio kakve igrače imam, samo im je tu vjeru trebalo i prenijeti. Moram posebno zahvaliti i klubu, koji mi je izašao u susret i uzeo sve te igrače koje sam želio.
Od 16 igrača koji su nastupili protiv Dinama, desetorica su došli ove sezone, a petorica debitirali u rujnu i listopadu. Vid Seitz (16) i Luka Popović (21) izdanci su Rudešove škole koji su pod Peternacom dobili pravu priliku, dok su “starosjedioci” tek četvorica. Pod navodnicima, jer su Ivan Đorić i Xavi došli u ljeto 2025., Jurica Poldrugač u siječnju, a Rogić u ožujku ove godine. Stalno pričamo o vremenu potrebnom da se momčad posloži, no Peternacu nije trebalo dugo.
– Stvorili smo momčad u kojoj polovicu čine iskusni, a drugu polovicu mladi igrači. Prava pojačanja dobili smo u Marku Zebiću i Noi Skoki, koji su došli iz Dinama i Hajduka, a tu je i mali Seitz, kojeg sam digao u seniore iako mu je tek 16 godina. On je nada za budućnost hrvatskog nogometa. Odličan igrač, vidjet ćete, puno će se pisati o njemu. I ta kombinacija pokazala se uspješnom. Kada vidiš kako se ti mladi grle sa starijim igračima, kako svi iskreno zajednički slave, jasno ti je da ideš u pravom smjeru i da si u nečemu uspio. Sada sve to trebamo zadržati, raditi još jače i zadržati isti smjer.
Javnost je i prije nego što se lopta u kolovozu zakotrljala hrvatskim travnjacima donijela jasan stav: Rudeš ispada iz HNL-a! Jeste li to podcjenjivanje koristili kao motivirajući faktor? I za momčad, ali i za samog sebe?
– Vjerujte da čak i ne. Naravno da čuješ, pročitaš komentare, ali mi smo se zatvorili u nekakav naš balon i stvarno dosta radili, i nismo se obazirali na to što se o nama pripovijeda. Bilo je teško, posebno na početku, ali stalno smo se hvatali za neke pozitivne stvari, gledali samo sebe. Tako je i sada, razmišljamo samo o sebi i tražimo na koji način biti još bolji. Nakon Dinama pred nama je Lokomotiva, a svaka je utakmica jako bitna. Proveselili smo se i sada je u glavama već novi dvoboj, ono što smo napravili se brzo zaboravlja. Bit će zanimljivo i s Lokosima kojima stižemo u goste.
Tablica iz rakursa Rudeša izgleda poprilično lijepo. Na kontu je 13 bodova, posljednja Gorica ima ih šest manje…
– Rudeš je klub koji se otvara, koji je pozitivan i u kojem je dobar rad dao rezultate. Jasno, iza nas je tek trećina prvenstva i sigurno se ne zanosimo s našim postignućem. Sve momčadi u ligi su kvalitetne, a dovoljne su samo dvije utakmice da se na tablici sve promijeni. Meni je bitno samo da izgledamo kao u zadnje vrijeme i onda će bodovi dolaziti, odnosno nećemo se morati bojati za bodove. Naravno da pratimo stanje, no pred nama je i zimski prijelazni rok i znam da će se svi probati pojačati budući da svi žele ostati u HNL-u. Dugo je prvenstvo, ali, kažem, napravili smo veliku stvar za hrvatski nogomet vrativši ligi neizvjesnost.
Pritom ponovno treba ponoviti činjenicu da Rudeš domaće utakmice igra na neutralnom terenu u Velikoj Gorici.
– Da, mi svaku utakmicu igramo u gostima, ali od prvog dana kada je bilo jasno da ćemo igrati u Velikoj Gorici rekao sam igračima da ne želim čuti ni jednu riječ da to nije naš domaći teren i da u tome traže alibi. Najbitnija je glava, moramo mentalno biti spremni za to da je tu naš domaći stadion. To je sada naša tvrđava koju će svakom teško biti osvojiti, a tako sam i pripremao momčad. Naravno da bi za nas bilo puno bolje da nam se dozvoli igrati u Rudešu, ali to je pitanje politike Grada Zagreba u koju ne ulazim. Samo bih volio da se to riješi i da možemo igrati na našem stadionu, ali dok je ovako, hvala Gorici što nas je ugostila i što smo se dogovorili da igramo tamo.
Igrače je uspio uvjeriti da znaju i mogu, a kako je to Peternac napravio s Peternacom? Ima 54 godine, ali vrlo malo samostalnog trenerskog iskustva. Lani je par mjeseci vodio Igman Konjic u Premijer ligi BiH, a na klupi Rudeša je od početka ove kalendarske godine.
– Dosta toga sam prošao u Dinamu, što me izgradilo i kao igrača i kao trenera. Ti rezultati koje smo ostvarivali u Maksimiru, kao i Al Ainu i Al Hilalu, velikim klubovima u kojima sam također bio pomoćnik, dali su mi gard pobjednika. To su bile stvari koje su me izgradile i to je ono što je u meni. Optimist sam, uvijek sam bio, i vjerujem prvenstveno u sebe i svoj rad. Dinamo mi je dao taj gard. Sve što smo tamo prošli i ostvarili nije došlo preko noći, kao što nije ni danas moćnom PSG-u, to se gradilo godinama. Kad sudjeluješ u takvom uspješnom procesu, dobiješ energiju koju trebaš za dalje.
Igman je bio jedna druga priča. Tamo je došao u travnju 2025. kad je klub već praktički izgubio izglede za ostanak.
– Bili su dugo bez trijumfa, a kad sam došao dobili smo prva dva dvoboja i nanizali četiri kola bez poraza. Rekli su mi “da si došao ranije, sigurno bismo se spasili”. Priča je bila gotova i prije nego što sam došao, ali bila je to za mene jako bitna epizoda. Al Ain, Al Hilal i Dinamo su veliki klubovi koji se bore za naslov, a ja sam otišao u klub u kojem plaća nije došla 3-4 mjeseca. Znači, iz zlata dođeš u čelik. Trebaš i to doživjeti, a i to me jako izgradilo kao trenera. S tim momcima koji su bili otpisani, u lošoj financijskoj situaciji stvorili smo zajedništvo i uzeli dosta bodova u tih zadnjih devet kola. Meni je odlazak u Igman svakako pozitivno iskustvo. Kad sam bio tamo, iz Rudeša me zvao Stipe Čondrić i pitao imam li mu za preporučiti kojeg igrača. Preporučio sam mu Ivana Đorića, uzeli su ga, a, eto, ja ga danas vodim baš u Rudešu.
Ružniji dio subotnje priče u Velikoj Gorici je onaj gubitnički. Peternac će zauvijek ostati zapisan kao “trener koji je smijenio Marija Kovačevića”.
– Ja sam trener i jasno je da mislim kako nije lijepo mijenjati trenere. Kovačević ima kvalitete, osvojio je prošle sezone duplu krunu, što govori o njemu kao treneru. No svi mi treneri imamo samo jedno pitanje koje uvijek lebdi nad nama: kad ćeš biti smijenjen. Nema trenera koji je vječan, a to što sam Kovačeviću presudio ja, to je stvar Dinama. Sad se dogodilo njemu, jednom će se dogoditi nekom drugom, pa i meni.
Kako kako Dinamov navijač gleda na aktualnu situaciju u Maksimiru?
– Već tradicionalno je taj jesenski dio prvenstva strašno zahtjevan, pun oscilacija. Borba na tri fronta, moraš dosta rotirati igrače, stalna putovanja, ozljede, eto, sad ih je napao i taj virus. Kad dođe proljeće, Dinamo počne pokazivati svoje pravo lice. Je li Dinamo sad ipak previše pao, to je stvar ljudi koji ga vode i kojima je posao to analizirati.
Vidi li Peternac jednog dana sebe ponovno u Maksimiru, ovoga puta kao glavnog trenera prve momčadi?
– Naravno, to je Dinamo i jasno je da ambicije postoje. Tko ne bi volio trenirati Dinamo? Sve sam tamo prošao i bilo bi lijepo to zaokružiti. Ali, polako, korak po korak, utakmicu po utakmicu, dobar rad u klubovima u kojima radim i vidjet ćemo što nosi budućnost – zaključio je Peternac.
